-Autor: Vlada Stanković

U Solunu je mirno, a atmosfera nedjeljne večeri nakon vrelog dana opuštena. Da nema televizora u svakom restoranu koji prenose uživo rezultate nacionalnih izbora ništa ne bi ukazivalo na to da se upravo promijenila vlada i da je na vlast velikom većinom došao novi premijer iz stare političke porodice, Kirijakos Micotakis. Ali, uprkos izbornoj pobjedi tradicionalne, centralnodesne Nove demokratije, rezultati izbora pokazuju da se grčko društvo ipak značajno promijenilo od vremena prije jedne decenije kada je ekonomska kriza, pogoršana otvoreno neprijateljskim stavovima evropskih finansijskih krugova, prijetila da uništi svaku evropsku, pa time i demokratsku budućnost zemlje koja je upravo zbog svoje istorije primljena objeručke u zajednicu evropskih naroda tokom 80-ih godina prošlog vijeka.

Aleksis Cipras predstavlja u svakom smislu revolucionarnu ličnost grčke istorije u vremenima nakon poraza vojne hunte 1974. godine. On je prvi uspio da sruši apsolutnu dominaciju dvije najmoćnije partije i dva politička klana: Nove demokratije, oličene u Karamanlisima i Micotakisima i sada već nestalog PASOK-a, koji će zauvijek ostati povezan sa osnivačem Andreasom Papandreuom i njegovim sinom Jorgosom. Jer grčka politika, kao i grčko društvo, oduvijek su bili duboko podijeljeni na ova dva velika bloka, uz uvijek prisutnu marksističko-lenjinističku Komunističku partiju Grčke koja uporno, na svakim izborima, dobija između 5 i 7 odsto glasova i time neizbježno ulazi u nacionalni parlament. Cipras je od jedne radikalno ljevičarske koalicije uspio da stvori političku snagu od nacionalnog značaja i da velikim dijelom zamijeni PASOK na grčkoj političkoj sceni. Duboko tradicionalna, sa snažnim, generacijskim klijentelskim vezama i na desnici i na ljevici, grčka politička scena je ovim izborima dobila dva nova lidera koji će obilježiti decenije koje dolaze: 51-godišnjeg novog premijera Kirijakosa Micotakisa i, i dalje vrlo mladog, 44-godišnjeg Aleksisa Ciprasa koji je uprkos porazu, ostvario značajnu pobjedu zbog broja glasova koje je dobio. I više od toga: dok je početkom 2015. godine u vrijeme ekonomskog beznađa samo jedna trećina glasača izražavala svoju vjeru u političku partiju za koju je glasala, sada dvije trećine grčkih građana vjeruje u političku opciju koju su izabrali. Političko ozdravljenje je u ovom pogledu sasvim očigledno, jer građani ponovo umjesto ranijeg beznađa imaju zdrava očekivanja od političara koje biraju.

Autodinamija u političkom smislu znači apsolutnu većinu stranke koja je pobjednik izbora, i oko ovog pitanja se vodila najžešća izborna kampanja u nedjeljama koje su prethodile izborima 7. jula. Autodinamija – apsolutna većina – koju je Nova demokratija Kirijakosa Micotakisa dobila, mnogo je manja nego što su to predviđale predizborne ankete. Drugim riječima, s obzirom na to da Siriza Aleksisa Ciprasa nije na ovim izborima i ponižena, kao što su to očekivali prvaci Nove demokratije, može se očekivati da će se nova vladajuća partija ipak odlučiti za nešto što je u predizbornoj kampanji uporno opovrgavala – revanšizam. Podjele u grčkom društvu su duboke, i stoga je novi premijer Kirijakos Micotakis u svojoj pobjedničkoj poruci upravo naglasio da će biti premijer „svih Grkinja i Grka”. Da li će i brojni kadrovici Nove demokratije tako misliti, ostaje da se vidi u mjesecima koji dolaze…

Grčki politički sistem, grčka demokratija funkcioniše brzo i efikasno. Tek nešto više od dva sata nakon zatvaranja biračkih mjesta, Aleksis Cipras je čestitao pobjedniku izbora, dok je Kirijakos Micotakis kao novi premijer Grčke položio zakletvu predsjedniku republike Grčke u predsjedničkoj rezidenciji samo šesnaest sati nakon završetka izbora, u ponedjeljak, 8. jula u 1 sat poslije podne. Ovoga puta, kao što je Aleksis Cipras posebno naglasio u svojoj poruci nakon izbora, on će predati vlast na dostojanstven način svom nasledniku na mjestu premijera, kao što su to radili svi prethodni premijeri nakon diktature vojne hunte – svi, osim njegovog neposrednog prethodnika iz redova Nove demokratije, Antonisa Samarasa. Ostavljajući po strani političku kulturu koja karakteriše, uprkos svim sukobima, grčku političku scenu, Antonis Samaras je svoje nezadovoljstvo glasanjem građana Grčke izrazio tako što je napustio premijersku rezidenciju bez formalne predaje dužnosti, te je početkom 2015. godine Aleksis Cipras zatekao i bukvalno zaključanu kancelariju premijera. Takav izraz političke samovolje donio je veliku štetu Novoj demokratiji, i tek je smjena na čelu ove partije, zajedno sa pojedinim političkim potezima samog Ciprasa, dovela do toga da se nakon pet godina ova moćna grupacija vrati na vlast.

Rezultati grčkih izbora ne predstavljaju iznenađenje, osim velikog broja glasova koje je Siriza Aleksisa Ciprasa, uprkos svemu, dobila. Ali je iznenađujući način na koji su grčki parlamentarni izbori najavljivani u svjetskim medijima. I liberalno-ljevičarski „Gardian” i centristički „Vašington Post” unaprijed su objavili poraz „populista” u Grčkoj, podrazumijevajući pod populistima Ciprasovu Sirizu, i povratak „konzervativaca”, ne dajući ovoj kvalifikaciji nikakav politički značaj osim povratka tradicionalnim političkim strujama. Činjenica je, međutim, da je Ciprasova politika – nasuprot retorici koja ga je dovela na vlast – bila izuzetno konzervativna. Ostao je vjeran dogovorima sa evropskim finansijskim krugovima kojima je Grčka do 2064. godine vezana otplatom dugova, podigao je veze sa SAD-om na nivo na kojima se one – u tradicionalno antiameričkom grčkom društvu – nikad nisu nalazile, i, kao jednu od posledica tih veza, riješio pitanje imena današnje Sjeverne Makedonije. Dakle, povukao je sve suprotne političke poteze od onih koji bi se mogli smatrati „populističkim”. Razlog zašto je, uprkos tome, i dalje označen kao populista, leži u naopakoj predstavi podjednako „konzervativnih” i „politički korektnih” medija, kojima promiče suštinska promjena na svjetskoj političkoj sceni – nastanak međunarodnog oligarhijskog poretka u kome je, kao što to samo ime kaže, samo mali broj pojedinaca i porodica na vlasti, dok ogromna većina više nema nikakvog uticaja na donošenje sudbonosnih političkih odluka.

(Autor je profesor Filozofskog fakulteta i upravnik Centra za kiparske studije)

Peščanik.net

---