-Autor: Rastislav Dinić

U rječniku opštih mjesta naprednjačke Srbije, uz riječ „fotelja“ pisaće: „Komad namještaja u kojem sjede kritičari režima. Uvijek uz pridjev topla. U probranom društvu značajno je naglasiti: Svi znamo ko je krao fotelje iz skupštine!“ Na engleskom se opšta mjesta nazivaju prihvaćenim ili preuzetim mudrostima (recieved wisdom); u pitanju su misli koje preuzimamo od drugih i bez razmišljanja ponavljamo. One su prije svega izraz banalnosti, lijenosti duha i nesposobnosti za samostalno razmišljanje.

Tako je i sa odbojnošću naprednjaka prema foteljama, od kojih bježe kao đavo od krsta (izuzev ako nije riječ o foteljama koje su ukradene iz skupštine Petog oktobra, u kom slučaju su spremni da ulože sve državne resurse ne bi li ih pronašli i vratili na njihovo mjesto). I ova je ideja preuzeta, a stariji čitaoci će se sjetiti i odakle – iz popularnog pokliča antibirokratske revolucije: „Dole foteljaši!“

Pa ipak, u naprednjačkom režimu, ovo opšte mjesto pretrpjelo je neke značajne promjene. Banalnosti su uvijek odraz konkretne istorijske situacije i odnosa moći koji joj daju oblik. Tumačeći opšta mjesta tumačimo i društvo u kojem su ona postala uvriježena.

Tako je u vrijeme antibirokratske revolucije opšte mjesto o „foteljama“ bilo simbol navodno otuđene birokratske moći i nezasluženih privilegija, dok u naprednjačkoj Srbiji u „foteljama“ ne sjede ni direktori ni političari, već – kritičari, i to oni koji kritikuju uglavnom na Tviteru. Drugim riječima, građani.

Simbolička funkcija „fotelje“ takođe se izgubila. Naprednjačka Srbija ne poznaje metaforu – u njoj se sve tumači sasvim bukvalno. Kako drugačije objasniti bizarni performans u kojem nelegitimno izabrani predsjednik Srbije traži da mu se umjesto fotelje donese stolica. „Fotelja“ je, to je valjda jasno, samo metafora za javnu funkciju – i kada sjedi na stolici, predsjednik je, makar bio i nelegitimno izabran, u „fotelji“. Ali u naprednjačkoj Srbiji briše se razlika između prenosnog i bukvalnog značenja – „fotelja“ kao simbol isto je što i fotelja kao komad namještaja koji se nalazi u svakom domu. Svaki građanin koji posjeduje fotelju postaje „foteljaš“, dakle nosilac moći i nezasluženih privilegija, dok nelegitimno izabrani predsjednik koji sjedi na stolici postaje mučenik i žrtva.

Ovo obesmišljavanje i zatupljivanje jezika samo je još jedan primjer satiranja javnih dobara koje svakodnevno sprovodi uzurpatorski režim. U svom često citiranom eseju o vječnom fašizmu, Umberto Eko kaže da svaki diktatorski režim kreira svoj novogovor, sastavljen od „osiromašenog rječnika i svedene sintakse“, kako bi na taj način „ograničio sredstva za kompleksno i kritičko razmišljanje“. U naprednjačkoj Srbiji možemo uočiti sličan proces, ali kroz literalizaciju – glumački rekvizit postaje ubojito oružje, ismijevanje postaje prijetnja, maketa postaje oruđe za egzekuciju, sociološka analiza postaje poziv na rušenje ustavnog poretka. Nakon rušenja uzurpatorskog režima nećemo morati samo iznova da gradimo razorene institucije – moraćemo ponovo da učimo da govorimo.

Peščanik.net

---