-Piše: Mihailo Medenica

Požaliću svačiju žrtvu- krv je krv, kost je kost, grob je grob, a hoćeš li ti požaliti krv roda mog?

Srbin sam, hrišćanin, svetosavac, ne umijem da mrzim

Srbin sam, stradalnik, vazda na krstu i vazda s njim, potomak spaljenih ognjišta, preklanih vratova, krvavih rijeka, jama, vrtača, vješala, kočeva, maljeva

Požaliću svačiju žrtvu, potomak sam udovica, leleka, priča o očevima, đedovima, prađedovima, mukom sačuvanih fotografija, sjećanja na koje se livade ne tjera stoka i koje se njive ne oru- grobne su

Srbin sam, hrišćanin, svetosavac, stradalnik, ne umijem da mrzim!

No, hoćeš li ti požaliti šumu kraj zatravljenog temelja rodne kuće čukunđeda mi kojeg nije zapamtio prađed, prađeda kojeg se ne sjeća đed, đeda kojeg se nije nagledao otac, mene koji oca pamtim kako prezire tu divnu bukovu šumu više zatravljene nabijače

Ostavio si ga da živi kako bi rastao gledajući gdje zelene grane o koje si mu objesio oca, stablo uz koje si mu preklao đeda, korijen pod koji si mu bacio nedoklanog brata

Ne umije ni od da mrzi, Srbin je, ne mrzi on tu šumu no ne može u nju jer svako je drvo krst roda mog.

Požaliću svačiju žrtvu, no hoćeš li ti požaliti što o Zadušnicama palimo voštanice u jarugama, šljivicima, bagremarima, kraj štala i izbi, uz kamen, potok, stotine jama i tek poneki grob?!

Srbin sam, hrišćanin, svetosavac, ne umijem da mrzim, srećan sam kad ima grobova, humki, spomenika, fotografija na njima, prezimena, kad ne nazivamo njivi i livadi pretke

Hoćeš li požaliti rod moj?

Hoćeš li požaliti što je tvoja krv toliko mrzjela moju da majke nisu stizale djeci da daju imena prije nego što su

Srbin sam, hrišćanin, svetosavac, stradalnik, rodoslov je moj tek četiri imena, svako dato u sjećanje na nesjećanog

Požaliću svačiju žrtvu jer krv je krv, kost je kost, grob je grob, a ja sam Srbin, rađamo se da bismo se sjećali i živimo da bi živjela ta četiri imena, no ne mrzim te

Ti možeš svojim šumama, njivama, livadama, potocima, krševima nisu grobna, a kako ću i kuda ja kad olistaju grane najljepše bukovine do šumom na Zadušnice, da cjelivam koru kao spomenik, da korijenju šapućem imena dok palim voštanice

Hoćeš li požaliti rod moj, grobove tek nadlanice velike, roptaj nedoklanih, glave bačene niza strane da ih zvijeri razvuku u brloge i jazbine?

Hoćeš li požaliti moju krv, meso, kost, cipelice kao dlan, mjesece što nisu stasale ni u godinu?

Srbin sam, stradalnik, vazda na krstu i sa njim, ima li u tebi toliko čovjeka da otkriješ šta ti je đed ispovijedio ocu: na kojim su mi livadama, njivama, žitištima, šljivacima, potocima grobovi?!

Hoćeš li požaliti što si u ime svoje krvi prolio rijeke moje?!

Rijeke i sve pritoke, brzake, ponornice, studenice, svaku si mi vodu rasporio, razdrobio, obezglavio, silovao, nedoklanu ostavio da ropti koritom

Znaš li šta je genocid prije nego što prelomiš preko usana takvo šta?!

Genocid je kad se vazda kućiš na spaljenom temelju, kad četiri imena čuvaš kao zavjet vjekova prošlih za vjekove buduće, kad se raduješ gdje imaš groba, kad si Srbin, rođen da tiho gaziš njivama i livadama jer ništa njima ne rađa kao kosti praotačke

Kada žene poznaš po crnini, kad ti je u natkasni pod ikonom vazda snoplje voštanica, kad za slavu natačeš flaše zdravica onima koji ih podići neće

Požaliću svačiju žrtvu jer Srbin sam, ne međim krv, meso i kost, no možeš li ti požaliti sebe što žaliti ne umiješ?!

Pjesmom se bude tvoje šume, moje su sve od opela, požališ li kad zbog toga ili seiriš kad olistaju neznani grobovi roda moga?

Vazda na krstu i sa njim, a ti?

Srbin sam, stradalnik, prezreo bih sebe kad bih se suzom tvojom umio, a požališ li ti rod moj dok svoje žito zalivaš ibricima krvi moje krvi?

---