- Piše: Protojerej-stavrofor dr Velibor Džomić

Studenti prve godine Pravnog fakulteta, pored ostalog, uče da se pravo stvara i da postoji radi primjene, a da je u procesu primjene prava najsloženija faza tumačenja prava. Takođe, studenti, stičući svoja prva pravnička znanja, uče da tumačenje prava ne pripada samo pravnicima. Ali, to ne znači da je tumačenje prava od nepravnika i ispravno tumačenje. Samo nepravnici mogu da koriste jednu, posve netačnu, konstataciju: tri pravnika - pet mišljenja! Ne, pravnici, ako su pravnici, u tumačenju imaju samo jedno mišljenje. I to ono stručno!

Tumačenje prava jeste utvrđivanje pravog, tačnog smisla i značenja pravne norme. A da bi se tumačilo pravo, odnosno da bi se došlo do pravog, tačnog smisla i značenja pravne norme, pravna nauka je definisala vrste tumačenja. I samo se uz jezičko, logičko, ciljno, istorijsko i sistematsko tumačenje može doći do cilja, tj. do pravog smisla i značenja pravne norme. Jedino se tim putem i na taj način dolazi do jednog i tačnog pravničkog stava.

Kad pravo može da tumači svako, onda to isto važi i za mišljenje Venecijanske komisije. Ali, i tu postoje neka pravila, jer se radi o mišljenju koje se odnosi na sadržinu predloga opšteg pravnog akta. Nije sporno da taj sadržaj konzumira svako ko ga interesuje, ali to ne znači da svako ima pravo da mijenja smisao tog složenog, slojevitog i zahtjevnog pravničkog teksta.



MIŠLjENjE ILI USTAV



Tokom prethodnih sedmica i dana svašta smo čuli i čitali povodom mišljenja Venecijanske komisije o Predlogu zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica u Crnoj Gori. Neki su, pa još se i zovu pravnicima, mišljenju Venecijanske komisije svojim izjavama dali status pravnog akta, iako ono to nije. I to ne bilo kakvog pravnog akta nego čak i akta koji je i iznad Ustava Crne Gore! Maltene, ne bi Skupština Crne Gore ni imala pravo da donosi zakone da nije Venecijanaca, odnosno da će ona tek sada, s mišljenjem, moći da dobija zakone koji će važiti za sve!?!

Neću sada da komentarišem prvu informaciju iz Vladinog Biroa za odnose sa javnošću 21. juna da je Venecijanska komisija „pozitivno ocijenila” Predlog zakona, a ni onu, takođe iz Vlade, kojom je 24. juna značajno korigovana ona od 21. juna. Od tvrdnje da je Predlog zakona „pozitivno ocijenjen” došli smo do toga da samo „smatraju da je pozitivno ocijenjen”. Nije za ovaj tekst toliko bitno ni to što je iz Vlade naknadno saopšteno da Vlada nije „planirala” da jednostrano vrši oduzimanje vjerskih objekata, odnosno što je u planiranju odustala od onoga što je napisano u čl. 62 i 63 Predloga zakona. Nije mi jasno zašto se, povodom mišljenja iz Venecije, javlja Vlada koja nije pokrenula inicijativu pred Venecijanskom komisijom. Nije mi jasno ni zašto je Ministarstvo za ljudska i manjinska prava koje je pokrenulo tu inicijativu u totalnoj defanzivi.



SPIN-POČETNICI



Ovom prilikom ću samo o pokušajima, posve uzaludnim, da se medijski relativizuje mišljenje Venecijanske komisije koje je napisano veoma kritički i sugestivno gotovo do naredbodavnosti, ali ne prema Vladi nego prema ministarstvu kao nadležnom državnom organu u ovom slučaju.

Izgleda da je najvažniji podatak bio da je mišljenje „usvojeno sa 99% glasova”, a da je „samo jedan član” i to onaj iz Srbije bio protiv, a „još jedan” i to onaj iz Bosne i Hercegovine, tj. Republike Srpske bio uzdržan. Stvarno ne znam ko je i kako glasao. I nije ni bitno, jer je mišljenje (a ne pozitivno mišljenje) usvojeno i obznanjeno. Niko se time nije ni bavio, jer to nije ni važno poslije usvajanja mišljenja. Interesantan je put od 100 posto pozitivnog mišljenja do 99 odsto glasača mišljenja u Veneciji.

Spin-početnici izgleda nisu imali u vidu da je postupak pred Venecijanskom komisijom transparentan, pa su preskočili da obznane da je Nacrt mišljenja, koji je bio pripremljen 7. juna od trojice izvjestilaca, „iskasapljen” amandmanima koje su podnosili članovi Venecijanske komisije do suštinske neprepoznatljivosti. Nije im bilo važno to što je bilo amandmana na četiri strane i da je ovo mišljenje, na neki način, ušlo u istoriju tog tijela upravo po broju pristiglih i usvojenih amandmana. Broj usvojenih amandmana na Nacrt mišljenja je bio takav i toliki da je Sekretarijatu Venecijanske komisije bilo potrebno skoro tri dana da ih unese i konačno objavi. E, zato se od tvrdnje da je „pozitivno mišljenje” došlo do „smatranja da je pozitivno”. Objavili su da je u mišljenje unijeto „pravno obrazloženje Vlade” od 17. juna, što je legitimno, ali nisu objavili šta je unijeto i od drugih predlagača. Naravno, nisu naveli ni zašto su, ako već sve bilo jasno i pozitivno, slali dopunsko pravno obrazloženje u Veneciju.



INTERPRETACIJA ZBOG RELATIVIZACIJE



A onda je krenula trapava i pravnički neznavena medijska interpretacija jednog složenog i slojevitog, pravnički zahtjevnog teksta, a sve sa ciljem da se kritike, primjedbe, komentari i obavezujuća uputstva relativizuju do beskraja.

Ovih dana sam vrlo pažljivo čitao mišljenje Venecijanske komisije, a prije toga sam čitao i Nacrt mišljenja trojice izvjestilaca. Od Nacrta mišljenja do Mišljenja je, kako se vidi nakon upoređivanja dva teksta, bio dug i trnovit put. Za neke i neočekivan!

Mišljenje se u najvažnijim tačkama drastično razlikuje od Nacrta mišljenja. Zato čudi izjava Žane Filipović od 19. jula da u „preporukama Venecijanske komisije nema suštinskih i krupnih promjena”. Odgovorno tvrdim da samo dobri poznavaoci ove materije i nomotehnike mogu dosledno da unesu preporuke Venecijanske komisije.

To se najbolje vidi u pogledu broja primjedbi i sugestija u vezi čl. 62 i 63 koji su, bez zazora, u Crnoj Gori sa najviših adresa proglašeni ključnim odredbama u prelaznim i završnim odredbama Predloga zakona. Odgovorno tvrdim da predlagač u Mišljenju nije dobio ništa više od onoga što je svaki subjekt prava, pa i država, imao i do mišljenja iz Venecije – pravo da se, u skladu sa zakonskim propisima, obrati sudskoj vlasti i da u sudskom postupku dokaže neko svoje pravo. Ništa više od toga! I ništa manje od onoga što je do sada svakome, pa i državi, stajalo na raspolaganju.

Ako je svima do dobra i napretka i do novog zakona, onda ne treba žuriti. Prvo treba ispoštovati ključnu preporuku o inkluzivnom dijalogu države sa crkvama i vjerskim zajednicama i krenuti iz početka – u skladu sa pravnim poretkom Crne Gore i Mišljenjem Venecijanske komisije.

---