- Autor: Pol Mason
Fašizam stiže u Ameriku. Širi se ne samo iz podzemnih pokreta ultradesničarskih fanatika, već i iz same Bijele kuće. To je jedini racionalni zaključak koji se nameće posle
Trampovog istupa u Sjevernoj Karolini. Nema potrebe da mi objašnjavate koliko to odudara od vaših predstava o tome šta je fašizam. Za vrijeme trominutne tirade posvećene demokratskoj članici Kongresa
Ilhan Omar, u kojoj je izgovorio niz prljavština na njen račun, okupljeni su počeli da skandiraju: „Vratite je kući!“ U tome im se pridružilo i nekoliko bijelih žena odabranih da stoje i poziraju iza Trampovih leđa. Ilhan Omar je rođena u Mogadišu, ali stekla je američko državljanstvo još 2000. godine. Ona pripada populaciji od 40 miliona američkih državljana koji su imigranti prve generacije, što je 14 odsto stanovništva Amerike.
Posle serije rasističkih tvitova u kojima je napadao četiri demokratske članice Kongresa, to je bio jedini mogući ishod. Tvrdnje da je ljevica strana američkoj kulturi i da bi najbolje bilo da se političarke kao što je
Aleksandrija Okasio Kortez vrate tamo odakle su njihove porodice došle jasan su i proračunat pokušaj da se pridobiju glasači naklonjeni idejama o supremaciji bijele rase.
S jedne strane, pozivi na deportaciju državljana SAD tamnije puti ovdje su prije svega retoričko sredstvo, kao i većina Trampovih ispada. Ne postoji zakon po kom bi Ilhan Omar i Aleksandrija Okasio Kortez mogle biti „vraćene“ bilo kuda. Kao i kada je pozivao da se uhapsi
Hilari Klinton, Tramp takvim izjavama verbalizuje protivzakonite i iracionalne fantazije svojih reakcionarnih glasača. Ali, Trampova nova strategija je mnogo više od skupa retoričkih sredstava. Postoje milioni Amerikanaca koji mogu biti „vraćeni“ – budući da nemaju regulisan boravak ili su djeca imigranata sa neriješenim statusom.
Kao i
Rašida Tlaib i
Ayanna Pressley, Ilhan Omar i
Aleksandrija Okasio Kortez su hrabro odlučile da se usprotive nehumanom tretmanu izbjeglica i migranata u prihvatnim centrima. Trampova reakcija pokazuje da ne-bijeli Amerikanci koji pokazuju solidarnost sa ljudima koje zatvaraju u kaveze kao životinje i oduzimaju im djecu i sami mogu biti proglašeni za nepoželjne strance, iako imaju legalan status.
Ako saslušate Trampovu tiradu iz Grinvila, primijetićete da je struktura njegovog argumenta pozajmljena iz ideologije hitlerizma. Počinje „radikalnom ljevicom“ – to su „ekstremisti“, protivnici američkog ustava „koji odbacuju temeljne vrijednosti naše nacije“. Onda prelazi na Ilhan Omar, koju serijom netačnih citata prikazuje kao osobu spremnu da podrži neprijatelje Amerike. Tome dodaje neosnovane optužbe za antisemitizam. A masa okupljenih poentira skandiranjem. Znamo kuda to vodi jer su nam poznati primjeri iz nacističke Njemačke. Aleksandrija Okasio Kortez je Trampove prihvatne centre opisivala kao „koncentracione logore“, što je za neke možda bilo kontroverzno. Ipak, ono što je dovelo do Kristalne noći i holokausta bila je rasijalizacija njemačkog političkog diskursa praćena rasijalizacijom njemačkih zakona.
Kao i svi Trampovi skupovi, Grinvil je bio klasičan primjer za ono što je
Hana Arendt opisivala kao „privremeni savez rulje i elite“. Cilj, kao i u Njemačkoj 30-ih godina, jeste da se preusmjeri tok istorije: da se poništi globalizacija svjetske ekonomije, zaustavi širenje multietničkog i višejezičnog društva, suspenduju zakoni koji garantuju ljudska i jednaka prava za ljude drugačije boje kože.
Zanimljivo je i šta je najviše razdražilo prisutne: to nije bio demonstrant ljevičar koga su odvukli sa skupa. On ih je samo inspirisao da počnu da skandiraju Americi – kao da je neslaganje sa Trampom znak manjka patriotizma. Ne, najviše su bili uvrijeđeni kada je Tramp rekao da Ilhan Omar „s visine gleda na marljive Amerikance i tvrdi da u mnogim djelovima ove zemlje vlada neznanje“.
Recimo to jasno i glasno. Ljudi koji dolaze na Trampove skupove nisu glupi. Ali pokazuju jednu vrstu proračunate neobaviještenosti. To je pokret koji poriče nalaze o klimatskim promjenama i izjašnjava se protiv vakcinacije, protiv eksperata i protiv kulture. Glavni indikator da li će neko glasati za Trampa nije siromaštvo, već uvjerenje da je sticanje fakultetske diplome beskorisno.
Ako vas zanima kada i zašto su djelovi poslovne elite odustali od načelne podrške idejama liberalizma i postali donatori Trampovog projekta, odgovor je depresivno očevidan. Preplašeni su mogućnošću i najmanje redistribucije bogatstva i moći koja bi se mogla dogoditi ako na vlast dođe administracija koju bankari, špekulanti i saudijska kraljevina ne drže u džepu.
Spremni su da iskoriste rasizam, jer se u Americi i Britaniji pokazalo da je to najsigurniji način da se mobiliše srednja klasa čiji prihodi i dalje opadaju i koja živi u ekonomskoj neizvjesnosti od 2008.
Elita spremna da se posluži rasizmom nije ništa novo. Ali elita spremna da prihvati politizaciju pravosudnog sistema, otvoreni nepotizam i rasijalizaciju politike – to je oštar zaokret. Elita spremna da preko telepromptera šalje poruke mržnje ciljajući na političarke koje bi u neka druga vremena bile slavljene kao uzor i primer uspjeha. To je početak fašizma.
To znači da će predsjednički izbori 2020, čak i u slučaju da pobijedi demokratski kandidat, proizvesti masovan plebejski pokret inspirisan sadašnjim predsjednikom, čovjekom koji ljevicu, feministkinje i ljude drugačije boje kože proglašava za nepoželjne strance. U deceniji koja dolazi dominiraće mit bijele Amerike o „zabadanju noža u leđa“. A iz pepela Trampovog mandata neće se uzdići ništa dobro. Ko se ne pobuni biće saučesnik u zločinima koji dolaze.
Peščanik.net
)){kind=small}
