- Piše: Milutin Mićović

Iz patriotskih razloga treba posmotriti kako šef Montenegra Milo Đukanović „uspješno rješava“ glavna državna pitanja. Vidio je narod kako je htio da riješi „crkveno pitanje“, svojom partijsko-ateističkom logikom. Evo sad ima namjeru da „ojača nacionalni identitet Crnogoraca“, prenosom zemnih ostataka kraljevske porodice Petrović iz inostranstva.

Da je on državnik u punom smislu te riječi, ta prava (posebno ovo drugo) pripadala bi predsjedniku Crne Gore, ali?! Tim pitanjima prethodi ono najteže, jer ga pola naroda ne može smatrati predsjednikom, osim formalno. Ovaj „predsjednik svih građana“, prvo je razdijelio svoj narod na dvoje, i stalno pojačava taj rascjep uz pomoć spoljnih projekata i crnogorskih nacionalnih manjina. Nacionalne manjine ga drže na vlasti, da bi razarao narod koji je stvorio istorijsku Crnu Goru. A populističkom demagogijom prekriva katastrofu koju organizovano proizvodi uz pomoć svojih poslodavaca i crnih slugu. Kao da neće da čuje za ovu istinu, koju skriva uz pomoć glasača koje je kupio. Srbi u Crnoj Gori (bolje, Srbi-Crnogorci), ne mogu ga prihatiti za svog predsjednika, jer sve što radi kao predsjednik svodi se na razdvajanje, razaranje osnova života srpskog naroda u Crnoj Gori (jezika, pamćenja, pisma, crkve), bez kojih se ne mogu rješavati državna pitanja, osim - naopako. Toliko bi trebalo da zna, pa da još manje zna, nego što zna. Iako je poznata njegova drskost, koja se temelji ne samo na karakteru, nego i na oskudnom znanju, svoje razarajuće djelo, klasičnim formulom diktatora, hoće da predstavi kao ispravno, i važno. Uz burleksnu podršku onih koje je zaoglavio, i nasuo im zobnicu do očiju.

Evo, bio je skočio da rješava crkveno pitanje, pa je uskočio u zamke, narodski rečeno, izglupirao se kao niko. O crkvi samo zna ono što mu kažu veće neznalice od njega. Kakav je to predsjednik koji govori paušalno i manipulativno o onom što narod nosi u kostima? Ali, u tome se i vidi apsurd Crne Gore, koja je sve dalje od unutrašnjeg razumijevanja, upravo zahvaljujući takvim nadriznalcima i nadridržavnicima koji gube svaki orijentir.

Čuli smo šta namjerava s kostima kraljevske porodice Petrović, koje su rasijane po svijetu. Sjetio ih se sad, da ih sa svojom „državotvornom družinom“ prenese u Crnu Goru, kako bi „utvrdio crnogorski identitet“. Jedan jedini Petrović (princ Nikola), koji je bio u tom odboru, ipak se dosjetio, da je u toj namjeri više u pitanju borba za goli opstanak na vlasti, nego briga o Petrovićima i Crnoj Gori. I da bi takav čin još dublje produbio podjele i razdore u narodu. Valjda samo čovjek bez moralne savjesti može da preduzima brigu o Petrovićima na takav način... Evo, ima i danas naslednika Petrovića na Cetinju, koji ne mijenjaju ni kapu, ni ime, ni jezik, ni pismo, ni crkvu – ali to je razlog da ih nema u takvim odborima. A u tom su odboru sve Crnogorci bez petrovićkog lika i pamćenja, sve gole sluge gole vlasti, poslušni razoritelji petrovićke Crne Gore. Crnogorskim poslovičnim vokabularom mogli bi se divno okititi da ih narod „po prstu kazuje“. I takvi da se brinu o grobovima Petrovića, i Crnoj nam Gori?! Mogu li se ubrojati u ljude, po crnogorskom aršinu, oni koji ne misle svojom glavom, a još pristaju da prave podvale i pravim Petrovićima i Crnoj Gori? Ali tako je kad novocrnogorski barjaktar Đukanović misli tuđom glavom o svim važnim pitanjima Crne Gore, i evo, doveo je do stanja, da je rastrgnu sopstveni nesporazumi, koji su brižljivo isplanirani. Nema medalje koju nije zaslužio od globalnih planera nestanka istinske Crne Gore.

(Autor je književnik)

---