- Piše: Čedomir Antić

Srbi nemaju pravo na tiraniju. Uvjerenje većine naših građana da su rasprave u skupštini besmislene i nepotrebne, a sveukupno gledano znak nacionalnog nejedinstva, izuzetno su štetne za državne ciljeve Srbije. Isto je i sa zagraničnim srpskim zemljama. Sloga se mora graditi na slobodi i demokratiji. Srbija niti je nacija u nastanku, niti ima iza sebe moćne velike sile. Naši aduti mogu biti samo pravednost našeg cilja i stanje naše države.

Istorijski usud i opredjeljenje naših starih, učinili su da tako bude i u prošlosti. Nismo postali krajina neke velike sile, niti njeni slijepi izvršioci. Otadžbina svih Srba i matica naših zemalja nije država u nastanku, pa da je za formativne godine važno da postoje samovlasno uspostavljeni red i poredak. I jasno je da od 19. vijeka diktature ne samo da nemaju istorijske sreće, već i da nisu dobre za naš narod. O tiraniji kao bezakonoj i besudnoj samovladi da i ne govorim.

Mnogi u Srbiji, a prema anketama vidimo i u Crnoj Gori, vjeruju da Srbiji ide bolje nakon što su se 2014. na vlasti učvrstili jedan čovjek i njegova stranka. Spolja gledano, na prvi pogled, i može djelovati tako. Srbija govori jednim glasom. Njene vlade su stabilne. Nema više onih odnarođenih amerikanofilskih i evromanskih eksponenata da iz opozicije sopstvenom narodu, neizabrani, upravljaju jedva sabranom demokratskom većinom. A nema ih u javnosti zato što su u vlasti koju drže čvršće nego ikada. Jednom je data vlast, jednoga je po potrebi moliti, samo se njegova pohlepa preko raznih posrednika podmićuje, on vidi i zna i - većina tako misli - kad zastrani, brzo će biti oboren. Jednom srušen, platiće za sve, svi će nešto ućariti, a onda će potražiti drugog sličnog.

Naravno, to su iluzije. Srbija nije ništa uspješnija zbog jednostranog i pristrasnog izvještavanja velike većine domaćih medija. Srbinu nije ništa bolje zato što je njegov predsjednik lično moćniji od svih prethodnika. Uzalud je Hercegovcima da se raduju što im je poklonio dva miliona eura, za njegove vlasti nestale su ustanove koje se bave srpskim narodom u zagraničnim zemljama. Džaba je Dodiku da se raduje što ga zovu na svaku stranačku proslavu vladajućeg režima. Sada je u milosti, a da li je Srpska spoljnopolitički prioritet Srbije? Dokle god Vučić gradi režim po uzoru na Đukanovićev i dok ga savjetuje Toni Bler, a na izborima u SAD-u donira Klintonovu – dotle je jasno da u Beogradu stoluje Miloševićev politički potomak. Pragmatični vlastohlepnik koji će ga izdati za sitninu i pretvoriti u politički kusur. Hvala mu što je pomogao Srbima iz Hrvatske na izborima za Evropski parlalment, ali i zato što je pozdravio ulazak Hrvatske u EU i što je potrčao na inauguraciju Kolinde Grabar Kitarović koja misli da je Hrvatska susjed sa Vojvodinom i zato što je ove godine čestitao goišnjicu protivustavnog proglašenja nezavisnosti Hrvatske iz 1991. godine, kada su konačno obespravljeni tamošnji Srbi.

Kažu penzioneri i neintelektualniji među taksistima: „Vučić barem nešto radi“. Vrijedan je stvarno, ali šta radi? Gdje su rezultati? Zašto je kumulativni rast BDP-a Srbije u proteklih šest godina niži nego u bilo kojoj od susjednih država, uključujući Bosnu i Hercegovinu i Sjevernu Makedoniju? Zašto se hvali enormnim povećanjem zaposlenosti kada je ona u uslovima malog privrednog rasta nemoguća?

Srbija je u staro vrijeme „izvozila“ demokratiju. Ka Srbiji su gledali i na nju se ugledali mnogi na Balkanu. Demokratska omladina u Crnoj Gori oslanjala se na Srbiju u nastojanjima da demokratizuje i modernizuje državu. U Hrvatskoj su željeli da stare i nemoćne ustanove, razvlašćene od strane Beča i Pešte, budu demokratizovane i unaprijeđene baš kakve su bile srspke. U vardarskim i egejskim slovenskim zemljama Srbiju su zvali „Slobodija“. Nije ni čudo da je sredinom 19. vijeka britanski reformator Brajt Srbe nazvao „demokratskim narodom“.

Zašto je onda danas ovako? Zašto nam vlade bira sloj neobrazovanih ljudi bez zanata, stvoren u vrijeme realnog socijalizma? Miloševićevu i Vučićevu. Zašto Narodna skupština više ne raspravlja ni o budžetu? Zašto vlada troši više energije na suzbijanje već odavno razbijene i zatučene opozicije, nego za odbranu prava i sloboda srpskog naroda? Šta je Srbija bez slobode? Kakva je to Srbija kada joj najgora od svih „Crnih Gora“ u istoriji služi kao uzor? Naš predsjednik slijedi primjer crnogorskog vlastodršca! Naša država zaboravlja srpski narod u Crnoj Gori – temelj i luču Srpstva – koji je preživio Turke, Austrijance, fašiste, naciste, komuniste, pa će i neoustaše! Da li imovina brata, kumova, nekoliko šofera i stotinak saučesnika, koji bez SRS-a i SNS-a u većini ne bi bili ništa više od skitnica sa povremenim zanimanjem, vrijedi kao budućnost našeg naroda, kao ugled naše države?!

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)

---