- Piše: Mihailo Medenica

Mogao bih se zakleti da sam sreo sebe! U prolazu, doduše, nekom mraku, nismo se javili jedan drugome, al' mogao bih se zakleti da sam… Ličio je, majku mu…
Doduše, svi smo danas jedni drugima nalik: tuđini svojih života, sakupljači kartonskih dana i otkupljivači polovnih zora.

Nakupci havarisanih biografija, žive vage mrtvoga čovjeka…

Možda i ne bih povjerovao sebi, ali rekoše mi neki zli dobronamjernici da su se i oni sapleli o moju sjen, pa gdje je sen biće valjda i nešto čovjeka za njom?

A, iskreno, volio bih da se sretnem gdje, da se porazgovaram sa sobom.

Onako, ko s najbližim strancem, dovoljno se dugo i dobro ne poznajemo da bismo se sigurno mrsko obradovali jedan drugome.

Fali mi patnje, sva je ostala kod njega, a ja se zaletjeh i uzeh sreću misleći da sam bolje prošao…

Kud ću i šta ću s toliko sreće, vukljam je kao teret, pretežak smrdljivi teret što nit imam gdje baciti- puni otpadi sreće, nit je imam kome dati- svak vuče svoje bisage kao samare i prokletstvo.

Eh, da mi je patnje, znao bih šta ću! Znao bih sad da uživam u njoj, da je privijem uza se, da se nagizdam patnje i krenem među ljude- neljude.

Kako bih sad znao među srećnima da patim, da mi zavide, da se laktaju ko će do mene da se očeše o malo patnje…

Lako je u ovoj pohari i nesreći biti srećan, svako to umije, šta je sreća no dokolica pusta kad nemaš za čim da patiš?

Tako bih slatko danima patio za sobom onom patnjom iskonskom, čistom, samoniklom u svakome od nas dok smo još bili ljudi, dok je rađalo u nama, dok se sijalo i žnjelo čovjeka u čovjeku…

Dok se, ono, išlo na mobe patnjeničke.

Dok smo se sabirali na selima od suza i pitko razgovorili uzdasima, kad ono čitava duša krene iz tebe a ne mariš, neka je, šta će je meni toliko…

Što je više trošiš to je više biva, od Boga je.

Nije to sreća pa da te razgali tuđa muka, već patnja što vazda pročisti i spere čovjeka s Čovjeka pa nikad alavo ne poželi još samo tren više.

Ukradem li još tren ne postojim duže za njega već neko traje kraće za taj tren njemu dat.

Je l' život ako ga čovjeku nikad dovoljno nije?

Ako mu ga nije dovoljno- ništa od svog trajanja učinio nije pa otima tuđe radujući se što će u istom bezobličju tinjati.

Bez patnje, čisto tinjati kao sveća što je neko usred dana zapalio jer mu je malo sunca…

Kakav sam samo čovjek bio dok sam znao patiti, e…

Da su me tad upoznali ovu ljudi- neljudi što me sreću čovjeka- nečovjeka ostalo bi šta za nama vrijedno patnje.

Ne tuge, ne jada, sve je to sreći nalik, pritisne u grudima i plećima kao dva vodenična kamena pa smelju i to duše što osta…

Patnja. Ona od Boga. Ona kojom nas je Hrist- Bog blagoslovio s raspeća dovijeka!

Nije on na Golgoti ni bolovao, ni jadikovao, ni tugovao, zapomagao, niti bio srećan, već je patio… Ne za životom pukim, niti onima koji su ga oplakivali već onima što su srećni stajali pod raspećem.

Ništa nam veće, čistije i jasnije nije ostavio u zavjet do patnju! Gdje zametnusmo svoja raspeća i vrlinu patnje?!

U svakom je od nas Golgota, no šta je Golgota do golo i zlo brdo bez Boga- Hrista na njoj?

U svakom je od nas crkva, no šta je crkva ako se molimo za još tren više, a ne blagodat patnje?

Šta je čovjek- čovjeku ako se srećom nadgornjavaju umjesto da se patnjom kume i bratime?!

Što sam sebi ako se tek u sreći poznam, zaličim sebi na sebe ali se ne smijem zakleti da sam to ja?!

Da mi je u danu vidjeti dana, u noći- noć, u drugima sebe i u sebi manastir raspjevanog bratstva…Da mi je da mi jave da su me vidjeli gdje patim, da otrče na mobu, da se uparade dušom i otrče na selo… Da mi je da patim, no srećan sam.

Lako je kukavičje bezličje zvati srećom! Još je lakše pad zvati životom.

No, kako zvati Golgotu bez raspeća i Hrista- Boga na njoj? Je l' hodočastim ako zbacim dušu kao teret da se lakše uspnem… Je li istina da su me gdje sreli, a ja srećan što ne patim ni za sobom?