- Piše: Saša Ćetković

„Vidiš li, prijatelju, ona tri čobana? Sve dok oni mogu da nadglasaju mene i Sokrata, i usled toga da donose odluke, ja u demokratiju ne vjerujem!”- Platon.

Jedan od najvećih primjera kako razvoj društvenih odnosa utiče na to da jedna izreka koja je dugo vremena smatrana kao osnovana, danas može da se tumači kao glupost. Apsurdno, zar ne? Ali, život je inače prepun apsurda, jer se civilizacija mijenja i razvija, i mnoge stvari koje su važile za vrijeme iza nas, danas mogu da imaju drugačiji smisao i značenje.

Što ima sporno u Platonovoj izreci, te jedan običan čovjek u današnje doba može osnovano da spori njenu logičnost i smisao? Nekoliko stvari je nedostajalo Platonu, da bi shvatio samu suštinu društvenih odnosa, pa time i demokratije.

Prvo, Platon nije bio radnik. Vidite, ljudi koji nikada nisu radili nemaju isto viđenje svijeta kao radnici. Za mnoge muke oni jednostavno ne znaju, pa se njihovo viđenje svijeta odnosi na one ograničene odnose koje su s tim istim svijetom oformili. Ljudska svijest ima neslućene mogućnosti, i često smo zapanjeni do kakvih sve zaključaka može da dovede ispravna logika. Tako, u teoretskom smislu, imamo naučnike koji su svojevremeno, zbog svog specifičnog načina gledanja na neku pojavu, bili ispred svog vremena, zahvaljujući upravo toj vanserijskoj logici. Gdje su granice te logike? Granice su određene slobodom pojedinca da složenost ljudskih odnosa sagleda u što većoj širini. Ta širina bila je nedostupna Platonu, jer su rad i patnja koja često prati radnika njemu bili prosto nepoznati.

Tako je Platon, iz svog ugla gledanja svijeta, svijet tumačio na filozofskom nivou kao grupu pojedinaca koji se nadmeću u plasiranju svojih ideja, što je generalno ispravan stav. Tako su u tom vremenu bile veoma cijenjene filozofske rasprave, koje su se vodile između predstavnika raznih škola i pogleda. To je za njega bio referentni svijet.

Sa tog nivoa, običan život zapravo i ne postoji. Ona muka ratara da mukotrpno zaradi na njivi nikome od filozofa nije bila interesantna. A zapravo, u tom i takvom radu, nalazi se osnov razvitka društvenih odnosa naše civilizacije. Kako, objasniću postepeno.

Drugo, Platon nije bio radnik. Kako vidite, drugo je zapravo prvo, jer postoji samo jedno i jedino prvo, a to je da rad kreira sve društvene odnose. Kako, objasniću postepeno.

Šta je Platona navelo na ovakav zaključak? Upravo ta pobuda učinila je da napravi i veliku grešku. Platon ovako rezonuje jer u svom svijetu ne vidi bitnost MALIH LjUDI, njihovi životi su zapravo apsolutno beznačajni u poređenju sa njima, filozofima. On nije u stanju da shvati da je logika tih čobana takođe pogurala čovječanstvo naprijed, kako su to nesporno učinila i mentalna dostignuća mnogih filozofa. U izreci su čobani omalovaženi, jer ih on smatra manje bitnim i vrijednim od njega i Sokrata. A zapravo, njegova i Sokratova pozicija zaista treba da budu manje bitne od stava i razmišljanja tih čobana. Kako, objasniću postepeno.

Koja je osnovna razlika između logike jednog čobana i logike jednog filozofa? Razlika je u tome što čoban mora da zaradi sam, a filozofa mora da hrani neko drugi. Iz tog suštinskog stava grade se dvije potpuno različite logike.

Osnovna razlika je u odgovornosti prema svojim najbližima. Čobani i ratari moraju da rade da bi prehranili svoje porodice. Njihova odgovornost je velika. Filozofi nemaju takvih muka. Njihova odgovornost je mala. Radnici (čobani i ratari) zato moraju dobro da paze kako se ponašaju, jer je njihova logika zapravo logika opstanka. Logika filozofa je uglavnom logika nadgornjavanja i intelektualnog prepucavanja.

Kako jedan filozof vidi svijet oko sebe? Vidi ga kao grupu ljudi koji su u manjoj ili većoj mjeri u stanju da se nose sa njihovom intelektualnom snagom. Oni svijet ne posmatraju kao mjesto za borbu za opstanak, već kao mjesto političarenja i borbe za poziciju na (pri) vlasti.

Kako jedan čoban-ratar vidi svijet oko sebe? Vidi ga kao grupu ljudi koji se u manjoj ili većoj mjeri bore za opstanak. U toj borbi mnoge stvari su u igri, a sve one zajedno komplikuju život tog našeg ratara. Njegov dan čini svakodnevna borba sa nedaćama, raznih vrsta. Zato našem rataru manje znače riječi, a više djela, jer iz posledice djela oni vide direktan uticaj na sopstveni život. Život za njih nije prepucavanje niti dokoličarenje.

Dakle, kada Platon izjavljuje nešto ovako, on vidi svijet kao sudar političara, kao nešto što je najvažnije u životu. On nije svjestan da govori o politici, a ne o demokratiji. Zato on ne vjeruje u demokratiju sa čobanima, jer on zapravo i ne shvata šta je demokratija u svojoj biti.

Čoban, naprotiv, u svakoj stvari koja se dešava oko njega sagledava njen prosti uticaj koja ta stvar ima za njegovu životnu borbu. A upravo to grupisanje interesa za životnu borbu čini pravu demoratiju. Dakle, dragi Platone, nije taj čoban tako zanemarljiva stvar kako se iz tvog ugla čini, već, naprotiv, veoma bitna karika u kreiranju i usmjeravanju društvenih tokova.

---