- Piše: Milutin Mićović

Ima jedno selo između Banjana i Grahova koje se naziva Balosavi. Etimologija tog toponima nije jednoznačna. U tom kraju istočne Hercegovine kaže se da snijeg „bali“, kad padaju po tri kapi kiše, a jedna pahulja snijega. Dalje, kaže se za nezrelog mladića da je još „balavac“ te da nije „prispio za ljudi“. Dalje - kaže se za nekog ko bi htio da se uplete u neka važna pitanja, a za to nema ljudske podloge - „on je samo jedan balavac“. Kaže se i za onog ko priča neslane priče da „balavi“, a priče bez zrna mudrosti obično su „balavljenje“. U crnogorskom jezičkom refleksu „balavac“ je oštar vrijednosni sud, kojim se ambiciozni umišljenko stavlja na mjesto. Istina, u etimološkoj osnovi ove riječi je „bala“ koja se javlja kao fiziološka reakcija kod onog koji bi htio da pojede ono što ne može dobiti.

Evo - sve mi ovo kazuje jedan etimolog rodom iz Banjana. Ja sam ne bih imao vremena za ovakve detalje koji su, priznajem, dragocjeni. Pitao sam se zašto ga slušam, jer me uhvatio dok sam bio u nekim čistijim razmišljanjima, ali vidim, slušam ga, a još ne znam zašto.

On nastavlja razgovor konkretno: Jesi li ti primijetio kako se upinje istoričar dr Živko Andijašević, rodom iz Balosava, da razjasni „pitanje Crkve“ u Crnoj Gori? - Jesam, kažem! – Pa je li ono balavljenje jednog državnog istoričara, pita me? –Da, moglo bi se tako reći banjskim jezikom. Etimolog dopunjava: „Ne samo banjskim, nego hercegovačkim, i katunskim, i crnogorskim, i užičkim, i valjevskim...Vidiš li ti kako se prikačio za vlast, pa kvari i ono što zna, balavljenjem o onom što ne zna, nanoseći štetu. Čim zine, vidi se da ne zna šta je crkva, i da čestice duha u njemu nema. A hoće da zna ovaj zemljak, ono što duhom nadilazi njega, koliko nebo zemlju. I propinje se da „ovlada“ tim nebom, jer iza njega stoji državna vlast, koja ne podnosi ništa nebesko. Pripada li on onima koji kažu „istina je poginula“, i „bolja je šaka vlasti, nego oka pameti“? Kad mu čuješ priču o „autokefalnoj crnogorskoj crkvi“, vidi svako ko ima zrno duha, da tako priča, ne samo što crkvu ne zna, nego što zna da to odgovara aktuelnoj vlasti, koja hoće da pravi „crnogorsku crkvu“, razarajući temelj Crne Gore. Tako čine samo sluge. Poslušaj onaj njegov bukvar koji se čita na crnogorskoj televiziji, u kojem sve potanko i sve naopako kazuje o crnogorskoj crkvi i državi. Računa sa svojom družinom da su toliko debilizovali javnu svijest, da im se može ugoniti u tikve što im drago. Kaže se tamo: vladika Danilo Petrović, nije htio da ga zavladiči pećki patrijarh (Grk, Kalinik), jer nije priznavao Pećku patrijaršiju (čitaj -već je tada crnogorska crkva bila „autokefalna“. A jedina istina koju ovaj Balosavac zaobilazi jeste:- vladiku Danila Petrovića zavladičio je veliki srpski patrijarh Arsenije III Čarnojević (Sečuj 1700), što jedino znači da se vladika Danilo, kao i njegov narod, osjećao pripadnikom srpskog naroda i srpske crkve. Još se taj vladika i vojvoda svojeručno potpisivao kao „voevodič ot srpskoj zemlji“. Nastavljajući tu narodnu i istorijsku tradiciju, crnogorske vladike dobijaju i titulu „egzarh (čuvar) svetog pećkog trona“. Tim duhom je u Crnoj Gori sačuvano predanje kosovske tragedije srpskog naroda, ali i „iskra prve slave“ i slobode, do neba podignute Njegošem. Kada Andrijašević ponavlja razne navode o „autokefalnosti crnogorske crkve“, čupajući taj fakat iz istorijskog, duhovnog, političkog i kulturološkog konteksta, sakriva najvažnije - da je ta „autokefalnost crnogorske crkve“, nastavak one prve autokefalnosti Srpske pravoslavne crkve i jedinstva srpskog naroda, čuvanog i kroz vjekove turske okupacije.

(Autor je književnik)

---