- Autor: Henrik Beme

Privreda neke zemlje može se i riječima otjerati u propast. Zato se uvijek svi nećkaju da preko usta prevale tu zlokobnu riječ „recesija“.

Ali ništa ne koristi ni da se istina ignoriše. U njemačkoj industriji, važnoj osnovi njemačke ekonomije, već dugo traje pad. Sve više firmi želi da smanji svoju proizvodnju tokom sledećih mjeseci, a pesimisti su sve glasniji od optimista.

To ima više uzroka i sve ih već znate: trgovački sporovi prije svega, ali tu je i kriza automobilske industrije u čitavom svijetu i sve vjerovatniji Bregzit bez dogovora. Na sve to još je došlo i kinesko zveckanje oružjem oko Hongkonga. A to je već opasno bure baruta.

Zato je i brojka koju su u srijedu (16.8.) objavili njemački državni statističari iz Vizbadena – 0,1 odsto manji ekonomski volumen u drugom u odnosu na prvi kvartal ove godine – sve prije nego iznenađenje. Naravno da je ispravno pretpostaviti da i u tekućem kvartalu neće biti bolje i da će i tu biti zabilježen još jedan minus. A to onda znači da je Njemačka i zvanično u recesiji. To su naime u jednom trenutku izmislili ekonomisti: nakon dva kvartala u minusu to je „tehnička recesija“.



SASVIM NORMALNI RAZVOJ



Kao što smo rekli, to će tako i biti. Ali to ne bi trebalo da bude razlog da se paniči ili da se kreće u nekakav aktivizam i poziva na izradu programa za „oživljavanje“ privrede. Taj pad, čak i kada je izazvan vanrednim okolnostima, potpuno je normalna pojava. A pogotovo je normalna nakon tako dugog perioda rasta kakav je Njemačka doživjela protekle decenije. Konjunktura teče u ciklusima i to su talasi, a ne linija koja se od dole lijevo kreće ka gore desno.

Zašto je takvo zahlađenje važno? Mnoge firme u Njemačkoj su proteklih godina doslovno „izgorele“ od poslova. Često nisu mogle ni da prime sve narudžbine. Postrojenja su bila iskorišćena sa 90 odsto pa čak i više. Povrh toga, sa svih strana mogao se čuti vapaj da nema stručne radne snage. Sada, u vremenu hlađenja, može se ukloniti višak kapaciteta koji je nastao u doba velike potražnje i firme mogu da se pripreme za normalno poslovanje. A u to uvijek spadaju i popravke proizvodnih linija ili nabavke nove.



TRAŽI SE JOŠ NA STOTINE HILjADA RADNIKA



I strah da će doći do masovnog otpuštanja još uvijek je potpun neosnovan – u svakom slučaju u ovom trenutku. Naravno da opasno zvuči kad veliki koncerni kao što su „Bajer”, „BASF” ili „Folksvagen” najavljuju ukidanje na hiljade radnih mjesta. Ali njemačka privreda nisu veliki koncerni, to su prije svega na hiljade malih i srednjih preduzeća. Još nikada u Njemačkoj nije toliko ljudi imalo stalno radno mjesto. I još uvijek stručnjaci za tržište rada tvrde da ima gotovo 1,4 miliona otvorenih radnih mjesta.

A onda, tu je i dalje ono čarobno sredstvo – skraćeno radno vrijeme. U takvom slučaju Zavod za zapošljavanje tokom određenog perioda preuzima nastavak isplate plata. Tako se izbjegavaju otkazi, a stručnjaci ostaju u preduzeću. Ako opet počnu da stižu narudžbine, firma može odmah da se prihvati posla.

Trenutno je u Zavodu za zapošljavanje oko 50.000 zahtjeva za pomoć po pitanju skraćenog radnog vremena. Trebalo bi se sjetiti: 2009, u godini nakon krize koja je pogodila čitav svijet i kad se njemačka privreda smanjila za pet procenata, bilo je skoro milion i po takvih zahtjeva. Tada je to veoma pomoglo i otpuštanja nije bilo. Mehanizam funkcioniše – i zato pomalo zvuči kao predizborna kampanja kad socijaldemokratski ministar rada upravo sada obilazi zemlju s novim idejama za skraćeno radno vrijeme.



NIKAKAV „KONjUNKTURNI“, VEĆ INVESTICIONI PAKET



Ono što bi zaista bilo potrebno jeste hitno poresko rasterećenje zaposlenih. Jer minus u industrijskoj proizvodnji bi imao mnogo teže posledice da privatna potrošnja (drugim riječima: neka ljudi troše!) nije bila i jeste veliki oslonac. Sada, kad ove loše vijesti iz privrede ljude nagone da budu oprezniji sa svojim novčanikom, a preduzeća se nećkaju s novim investicijama, možda bi i ministar finansija morao da odriješi kesu. „Pozitivna nula“ u državnom budžetu nije potrebna nikome. Potrebni su podsticaji za investicije i kupovinu. Njemačka još uvijek opasno oteže sa gigantskim investicijama u infrastrukturu, a to joj je gorko potrebno.

Mogu se samo pozdraviti predlozi kakve je dao ugledni ekonomista Mihael Hiter. On predlaže osnivanje takozvanog „Njemačkog fonda“, teškog 450 milijardi eura s rokom isplate od deset godina. On bi se finansirao državnim obveznicama koje Njemačkoj centralnoj banci doslovno otimaju iz ruku i za koje u međuvremenu čak i plaćaju da bi uopšte mogli da ih kupe.

Taj novac bi trebalo uložiti u saobraćaj, u brzi internet, u stanove, obrazovanje i u –pazite sad – zaštitu klime! Tu bi za svakog bilo ponešto. Jedino se bojim da za tako nešto imamo pogrešnu vladu.

www.dw.com

---