- Piše: Krsto J. Pejović

Postupanje prema izvjesnim načelima, principima i normama daje pozitivne rezultate tek ako to građani prihvataju. Da bi se nešto prihvatilo kao opšte pravilo, mora da postoji opšte osjećanje, unutrašnja potreba da se to ispoštuje. Poštovanjem zakona-normi iskazujemo svoju ličnost. Čovjek mora imati potrebu da poštuje prirodu i državu, jer mu bez njih nema opstanka. I to je osnovica njegovog bitisanja, njegove egzistencije i esencije. Međutim, čovjekova osjećanja prema prirodi i državi onolika su koliko mu se daje i koliko on primi utisaka o stvarnom stanju. Nije suvišno istaći da su i stari Heleni govorili da ukoliko priroda i „država djeluju otmeno“ da to uvijek obavezuje građanina. Dakle, od prirode i države čovjek može biti zadovoljan ili nezadovoljan. Rijetko se gdje postavlja obrnuto pitanje, koliko je priroda zadovoljna ponašanjem države i čovjeka? Tačnije, ko kome daje i koliko uzima. Nije moguće jasno povući granicu, bez obzira na to koliko je građanin civilizovan i koliko i kako funkcionišu mehanizmi države. Važno je da su i jedni i drugi zadovoljni i taj osjećaj mora biti intenzivan. Da bi čovjek danas iskazivao naklonost prema prirodi i državi, neophodno je postojanje pravičnosti i odgovornosti države prema čovjeku. Priroda je uvijek bila izdašnija prema čovjeku od države, a čovjek je uvijek oduzimao i otimao od prirode, i kad treba i kad ne treba. Nikad joj nije ni približno uzvratio za ono što od nje uzima. To nije znao čak ni da cijeni. Zasigurno da priroda osjeća „nezadovoljstvo“ zbog svega što čovjek radi od nje, i to bez mjere, reda i opravdanja. Očito da čovjek prema prirodi nema dušu. Ali očito je da ni država nema uvijek dušu prema prirodi i prema građanima. I to je planetarna pojava. U suprotnom, ne bi bilo ovoliko jada, muke, poroka, bijede, tuge, likvidacija i masakra koji zapadnu hemisferu ne napuštaju. Nažalost, ta pojava je u „uzletu“ i nepredvidiva je. Otud je sve više neraspoloženja i nezadovoljstva. Da li sve te negativne pojave dopiru do svijesti moćnika?! Moguće je da aktere novog svjetskog poretka to i ne zanima, jer ne smatraju da je moral jedan od najvažnijih činilaca koji život čovjeka čini ljudskim. Tvorci neolibaralne ekonomije ne žele ni da čuju da je moral nešto što je „prirodno dato čovjeku“. Za njih moral nije suština naše prirode. Za njih su moralne potrebe nepoznanice. Kod njih je profit najveća manifestacija svijesti i savjesti. Sve je drugo potrošna roba, koja nije ni za recikliranje. Pasivnost države prema neoliberalnoj ekonomiji je dovela do nastanka novih zanimanj kojih su se mnogi od njih ranije stidjeli. Danas se niko ničega ne stidi. Za one koji to sve vide i doživljavaju kao poročnost otmenost uvijek biva obavezujuća. Prosječnom građaninu znano je da neoliberalna ekonomija pustoši čestitost, časnost i pravičnost. Na sreću, zadovoljenje potreba onih kojima je profit svrha postojanja ne utiče na našu svijest da prihvatimo tu „novovjekovnu vrijednost“. Moralna osjećanja izražavaju vrijednost naroda i države. Kolika je (ne)moralnost naroda i države govore: nespokojstvo, nemiri, invazije, obračuni, ratovi i krvoprolića širom zemljine kugle. Nemoral naroda i država izražen je i prema prirodi. Opustošena je do te mjere da nestaju pojedine vrste biljnog i životinjskog svijeta, a čovjeku koji vlada današnjim prostorom to je potpuno jasno i svjestan je da mu se ne piše dobro. Dok god djela čovjeka i države ne budu cijenjena kao moralna i pravna dobra, odnosno dok riječ ne bude vjerodostojni dokaz, svijet će imati devastiranu prirodu, nehumanu državu i nemoralnog čovjeka. Stoga i ne čudi da se sociologija danas ne bavi institutom dostojanstva, a etika autoritetom istine, kojih je svakog dana sve manje. Stiče se utisak da je na Zapadu, koji odlučuje o svemu i svačemu, sve više „okamenjenog srca“, a sve manje osjećaja dužnosti. Svijet je moralno osakaćen, a čovjek je, najblaže rečeno, „psihički komplikovan“, pa je sve manje zdravih ličnosti. Saglasja između morala i zakona ni približno nema, što ne čudi, jer moralne norme, pravila i propisi nijesu „jedno zatvoreno jedinstvo“. Svodeći etičke vrijednosti na kapital i profit, običan građanin dospijeva van sebe, van života, van vremena, mjesta i naroda. Nažalost, častan čovjek ovo teško može da razumije, iako to vidi i mentalno je čist. Pravilo koje preovladava u vremenu neoliberalne ekonomije i novog svjetskog poretka glasi: „Dobar sam, jer sam sebe stavio u službu kapitala i profita“.

---