- Autor: Nadežda Milenković

Od imaginarne diktature proletarijata do diktature, od ustavne monarhije do ove neustavne, od narodnooslobodilačke borbe do okupacije, od krhke demokratije do tvrde autokratije.

I nije to zato što vlast ne zna Ustav i zakone već što ih zna i za njih ne haje. Ako je za neku utjehu (a nije) ne bi se oni držali ni turskog ni namjesničkog ni Oktroisanog ustava (možda eventualno radikalskog ali samo zbog emotivne vezanosti za naziv, ne i za sadržaj). Kao što se neće držati ni svakog budućeg. Jer je u prirodi ove vlasti samo da se drži zajedno, ne i da se drži ustava i slova zakona. A tek se neće držati nekog eventualnog dogovora sa opozicijom.

Zato i nema problem da nam već osmu godinu nebiranim riječima govori da, pošto za nju glasa većina (od manjine koja izlazi na izbore), ona ima ničim omeđenu dozvolu da radi šta hoće i kako hoće i niko ne smije u tome da je ometa čak ni benignim komentarima na tviteru, a kamoli istragama ili ne daj bože sudskim postupcima čak ni protiv lokalnih protuva.

No, ako je za utjehu (a, ponavljam – nije) dešava se da i mnogo uređenije države sa dužim demokratskim iskustvom padnu na koljena pod onima koji im ne čine dobro. Britanci su podlegli bajkovitoj ponudi da „povrate kontrolu“ nad svojim životima što im je probudilo psihološki toliko važnu nadu da protivnici Bregzita nisu imali nikakve šanse sa svojim suvim ekonomskim pokazateljima da je „Britanija jača u Evropi“. I pošto, kao što znamo iz Balaševićeve pjesme – to ne bira pamet nego srce, pamet nije izabrala ni predsjednika Amerike koji je ponudio da „Ameriku ponovo učini velikom“, a realizovao da su sada radnici ucijenjeni dnevnicama da dolaze na njegove skupove, dok ih on bez zazora poziva da ustanu protiv onih sindikalnih vođa koje ne budu podržale njegovu drugu nominaciju.

O slabije organizovanim i bez demokratskih tradicija da i ne govorimo. Dovoljno je prošle nedelje govorio Džon Oliver – o predsjedniku Turkmenistana koji, osim što na izborima pobjeđuje sa 98 odsto (nešto manje od kolege iz Sjeverne Koreje) voli da sve u vezi sa njim bude najveće i najbolje u (novijoj) istoriji, pa opsesivno dovodi sudije iz Ginisove knjige da posvjedoče rekordima koji, prema njegovim riječima, izazivaju poštovanje svijeta. Kao što je – najviše gradskih fontana. (Dok Saudijska Arabija drži rekord u najvišem jarbolu za zastavu.) A ako vam ovi primjeri djeluju zastrašujuće poznato – to je zato što ste u pravu.

Zna i vlast da je ovo u čemu živimo nezakonito i neustavno. Ali vjeruje da je i nezaustavno. Na nama je da to zaustavimo. Samo je pitanje da li vjerujemo da se sa školskim siledžijom koji otima patike i pare za užinu može izboriti tako što mu izverglate neku lekciju iz na primjer biologije pa kad ga zapanjite svojim znanjem on uradi- šta? Vrati vam pertle i pet dinara za užinu?

Peščanik.net

---