- Piše: Vojislav Bulatović

Nedavno su nas putem mediji (uglavnom elektronski) podsjetili na Svjetski dan siromaštva. Kratki komentari, zajedljive opaske na naše potrošačke korpe i procente onih koji žive u zoni egzistencijalne ugroženosti i totalnog siromaštva. Kao da i ne slutimo da smo mi sada samo jedan „brežuljak“ na ogromnom prostranstvu koje se ukratko zove siromaštvo.

Siromaštvo i sirotinja beskrajna i svevremena priča, slojevita i dramatična. Primarni sloj te priče je onaj o svakodnevnom životu gdje se stvara, proizvodi, dijeli, robuje, gladuje i u izobilju uživa, što je opet povezano sa ekonomskom i klasnom strukturom društva. Na ovaj sloj se naslanja sve ono što u tzv. ideološkoj sferi proizvodi različite vidove vrednovanja u formi prava, morala, religije, filozofije, umjetnosti (naročito literature) i društvenih nauka. Paralelno s tim idu praktično-politički pokreti i socijalni konflikti. Sve do dana današnjeg, kada pred svijetom lebdi proklomovani milenijumski cilj UN „Iskorjenjivanje siromaštva!“ vodi se borba da se smanji antagonizam bogatstvo-siromaštvo! Socijalisti utopisti, naučeni socijalisti (Marks i sledbenici) umjesto smanjenja ovog antagonizma, postavili su teorijsko-politički (revolucionarni) zahtjev da se antagonizam ukloni i uspostavi vladavina jednakih (svih, prevedenih na poziciju proletarijata).

Svako nešto skriva u svom životu od drugih, bilo da je to pojedinac, bilo neka zajednica. Jedna pojava u društvenom životu se uglavnom ne skriva, niti se može prikriti: siromaštvo ili oskudica. Istina, u našoj dugotrajnoj patrijarhalnoj prošlosti, u seoskom životu (sada bi se reklo: ruralnom) i to se pokušavalo skrivati po formuli: svačije ružno „lice“ nek ostane u kući! Siromaštvo i bijeda nisu bili „lice“ plemena, niti državne vlasti (ma kakva bila), već kuće i njenog domaćina. Zbog toga su djeca učena da ne pokazuju svoju slabost zbog siromaštva: da ne zagledaju u tuđe i očekuju milost – riječju, da ne priznaju glad, oskudicu i razne tjeskobe. Dobro vaspitano dijete moralo je energično da odbije tuđu hranu i milostinju!

Prelaskom na urbani teren življenja, gdje su nestali izvori prihoda od ekonomije domaćinstva kao na selu, gdje se moralo „snalaziti“ kod poslodavaca i države za egzistenciju, sram zbog siromaštva i oskudice ne samo da nestaje već se za takvo stanje teret optužnice prebacuje na one koji imaju, koji mogu i koji vladaju. Mi, bivši jugodržavljani, imamo za takav stav i poseban razlog: bili smo pozvani u gradove da gradimo industriju i obnavljamo porušeno, da stvaramo novu radničku klasu... Osjećaj pripadnosti socijalističkoj zajednici oslobađao nas je onog moralnog stava da je svaka kuća, svaka porodica sama odgovorna za svoje članove. Doduše, novo društvo i njegova otvorenost za probleme svojih građana, u skladu sa načelom socijalističke solidarnosti, podupiralo je takvu nadu i očekivanja kod svakog pojedinca.

Današanji svijet je vrlo heterogen u pogledu ostvarenja naprijed pomenutog milenijumskog cilja „Iskorjenjivanje siromaštva!“ Jedan broj razvijenih država već uspješno odgovara tom zahtjevu, dok je za ogromnu većinu to još uvijek bajka. Moćni proizvodni kapaciteti liferuju ogromne količine proizvoda od kojih neki zaista osvajaju prostor masovne potrošnje širom planete kao: odjeća, obuća, sredstva za higijenu... Tu se, gle čuda, ubacuju sredstva komunikacije (mobilni telefon, internet, televizija) pa i uređaji za domaćinstva. Međutim, neki proizvodi zaista nemaju značajniju upotrebnu vrijednost na ljestvici kvaliteta života, mada donose profit. Neki proizvodi, štaviše, štetni su ili veoma opasni, a sadrže ogroman ljudski rad najvišeg nivoa složenosti (naučno znanje) kao što su naoružanje, luksuzni predmeti i usluge, statusni simboli i slično. Ovo je devijantna putanja „nabildovanog“ kapitala koji ignoriše primarne ljudske potrebe i siromaštvo, a na drugoj strani podstiče izobilje i rasipništvo. U eri globalizacije siromaštvo ima i svoje globalne efekte. Kao od požara koji se ne smiruje u raznim regionima svijeta ljudi, sve više bježe put Evrope i SAD gdje traže mirno stanište i posao. Imigranti kao da poručuju svojim novim domaćinima: „Vi nama niste dali mira u našim domovima, onda otvorite vrata vaših domova za nas!“ Kako ih zaustaviti? Mađarski premijer Viktor Orban dosjetio se zida kojim su se Kinezi branili od njegovih davnih predaka. I Donald Tramp se zakačio za taj antiimigrantski branik. Kao da je to njegovo biti ili ne biti. Nebesko osmatranje putem modernih letjelica i satelita ne pomaže kad se sirotinjska masa pokrene. Naše društvo, iako ima mali BND, slijedi u ponečem ovaj trend (luksuz, ulaganja u bezbjednost i naoružanje, tolerantan odnos prema siromaštvu i njegovim izvorima). Mladi ljudi sve više traže posao u inostranstvu. Crvena linija koja se ne smije preći, a koju i političari pomno posmatraju, jeste život djece i onih koji ne mogu da založe svoj rad da bi participirali u društvenom proizvodu. Djeca moraju imati prioritet u svim planovima oko podjele raspoloživih prihoda. Ako nije tako, kome ćemo ponavljati našu zakletvu: „Nek je vječna Crna Gora!?“

---