- Piše: Dragan Mraović

Ovo će biti prva i možda jedina moja kolumna u prvom licu. Zato što je ljeto, a svijet ljepši nego što ga vidimo u medijima, zato što ima važnijih stvari od „sto hiljada rukovanja gospodina predsjednika“. Svijet je sigurno ljepši, ako potražimo u njemu nas, ljubav, umnost i nježnost. Ali današnji svijet jeste duhom siromašniji nego prije više decenija, jer gradove, „monmartre“ i „skadarlije“ ne čine zgrade i ulice, već ljudi. Nema više vrela ljubavi i umjetnosti „Monmartra“ u Parizu, kao što nema više ni Skadarlije koja je imala svjetski duh u malenoj Srbiji, u vrijeme kada su je tvorili umni ljudi, a ne roboti novog doba. Ovo danas su surogati i vašarišta, a ne mjesta duhovnosti.

Nema više one Skadarlije, ne samo zato što su nestali umjetnici onoga duha, već zato što u novom vremenu takvi duhovi ne mogu više da se otjelotvore, jer nema više tla za njihovo vaskrsnuće. Neki staklenici, neki novi klinci, zauzeli su im mjesto. Ti novi ljudi imaju pravo da stvore svijet po svojoj mjeri, jer oni imaju budućnost i ne zamjeram im. Nama, kojih više nema, nego što ima, ili koji smo upravo na odlasku, nisu naudili. Proživjeli smo svoje i to mnogo lijepo. A prirodno je da dođu neki novi ljudi koji će imati neke svoje, drugačije poglede na svijet. Mora tako, jer ništa što bi bilo vječno ne bi nam bilo toliko dragocjeno, kao kada je prolazno. Ali, ipak, žao mi je njih, jer mi smo živjeli i proživjeli prelijep život, duboko duhovan, sa najljepšom muzikom, sa velikim i umnim prijateljima, sa najboljim ženama, koje su voljele nas onakve kakvi jesmo, a ne zbog onoga što imamo. Žao mi je „novih klinaca“, jer njih niko više neće voljeti zbog onoga što jesu, već samo zbog onoga što imaju.

Novo doba je elektronsko, racionalno, užurbano. U njemu nema više mjesta za nježnu ruku, za srce i dušu, za pjesmu i vino, za violinu, za dugo posmatranje daleke zvijezde, za pogled i nježni dodir voljene, posle čega sanjaš otvorenih očiju, cijelu noć...

Živjelo se sporije, sirotije i zadovoljnije. Ubuduće će se živjeti brže, bogatije i nezadovoljnije. Osmijeh voljene će biti bodovan i čipovan. O dalekim zvijezdama se neće više sanjati, već će se na njih letjeti da se, i tamo, nešto ućari. A tamo gdje su korist i ćar, nema ljubavi ni zauvar.

Ali, svejedno, bitno je da ostaneš zanesen, da sanjaš do zadnjeg trena, da budan sanjaš. Samo u snovima se dešavaju čuda. Pisao je pjesnik Miroslav Antić: „Marš iz našeg sokaka kada ne umeš da sanjaš!“ Treba da ostaviš makar u snovima majušni trag po kome će te se neko, nekada i negdje, možda, nježno sjetiti. Nada u taj majušni trag pomaže da se ne poludi, zbog straha od smrti. Budući mrak je tu da nas opomene da smo nesrećni samo ako smo nenasiti, ako tražimo više nego što umijemo, nego što možemo i znamo, ako tražimo previše. I kada ne shvatamo koliko smo majušni. Pjesnik Branislav Petrović nam je to rekao: „O sudbo ljuta/ kako smo mali/ispod Mliječnog puta!“ Jer, jednom, ćemo biti samo trun u sjajnom prahu Mliječnog puta – nećemo biti ni tren u vaseljeni, ni sjena u sećanju. Jer nema budućnosti, uvijek živimo u sadašnjosti. Postoje samo sadašnjost i ništavilo. Zato treba živjeti sada! Treba voljeti sada!

I treba umjeti voljeti. Biti voljen je lako, voljeti drugoga je naše veliko umijeće. Voljeti je i kada je više nema i kada znaš da je nikada više nećeš sresti. Voljeti kao Vito Nikolić: „Ponekad tako, sjetim te se/a nešto toplo zasja u duši/kao od dobre stare pjesme/što se slučajno zapjevuši“.

Nove tehnologije mijenjaju mnogo toga, niko nije protiv njih, ali one ti ne brane da odeš pod njen prozor umjesto što pričate mobilnim. Vidjećeš, biće ljepše kada je uhvatiš za ruku.

(Autor je nekadašnji generalni konzul SRJ u Bariju)

---