Da je Šekspir danas živ, svoje čuveno „Ima nešto trulo u državi danskoj“ korigovao bi sa: „Ima mnogo toga trulog u državi crnogorskoj.“. Posebno na planu sudskog procesa za početnike, gdje je sudski „proces vijeka” pretvoren u običnu šaradu režima, narudžbinu za ne daj Bože, u strahu od gubitka vlasti na prošlim parlamentarnim izborima. Zato je repriza sudskog procesa iz doba kralja Nikole ispala dosta naivno u režiji montažera procesa, koji su iz početničke dramaturgije zaslužili čistu jedinicu, a dramska konstrukcija im se postepeno raspala po svim tačkama.

Ali se novoj članici NATO-a i kandidatu za EU, koja non-stop otvara i zatvara raznorazna poglavlja, i služi Zapadu kao moneta za potkusurivanje s Rusijom, sve gleda kroz prste. Jer vrh ove vlasti već odavno čekaju međunarodne optužnice, spremne da budu otvorene u svakom pogodnom trenutku, a takvi vazali su najbolji saradnici.

Upravo na ovom fonu se i „suđenje vijeka“ pretvorilo u otvoreni proces suđenja sudova samima sebi i dignitetu pravne države Crne Gore. Kockice ne samo što se nijesu složile, nego ih je posebno Milan Knežević, u svojoj završnoj riječi, tako rasturio da ih nijedan instruirani sud i režimski montažer više ne mogu nasložiti. Zato je njegovo intelektualno i argumentovano obraćanje sudu (cijeloj „Crnoj Gori i onima u ZIKS-u“) predmet pažnje i uvažavanja i na eks-ju prostoru. Kao vid intelektualne pobune nepravedno optuženog profesora, pjesnika i poslanika, koji na ličnom primjeru osjeća sudbinu Jozefa K. i vidi u praksi kako je Kafka bio vidovit, ali i blizak svakom vremenu totalitarne svijesti, pa i našem.

Suđenje je proteklo u znaku inverzije: kako je i Knežević kazao, presude su prvo bile donesene u nekom sjenovitom režimskom kabinetu, pa se tek naknadno pristupilo sudskom procesu s „neizvjesnim ishodom”... Evropski, nego što. I to od države-pretendenta na članstvo u EU. Zato se i postavlja staro pitanje: „Su čim ćemo u Evropu? Da li s ovakvom sudskom farsom?”. I da li plovidbu ka evropskoj luci treba ubrzati još kojim brodom kokaina, po čemu smo već neslavno slavni u svijetu, već toliko da naši pomorci muku muče da budu primljeni na brodove.

U svemu posebno bizarnu ulogu ima ključni svjedok Specijalnog tužilaštva Saša Sinđelić kojeg su režimski krugovi oblikovali po svome, smatrajući da čovjek nije ništa drugo do grudva plastelina, pa je njegova egzotična pojava u Višem sudu u Podgorici mnoge čudila uz pitanje: „Gdje ovog nađoše, što baš njega?”

Sudski proces, kao šaradu i providni trik režima, koji se javno izruguje sa zdravim razumom građana i sudskim instancama, pored Sinđelića, obilježila je i manja grupa od nekoliko likova iz Srbije, među kojima i oni koji su, ni krivi ni dužni, tako vješto nasankani i upecani, da nijesu ni znali šta ih je strefilo. A oni bizarni, koji su „priznali” da je pripreman državni udar, više su ličili na junake iz stripova „Alan Ford“ nego na stvarne svjedoke.

Sinđelić ostaje zapamćen po mnogo čemu, od svoje egzotične pojave do davanja kontroverznih izjava u Crnoj Gori i Srbiji o istom „državnom udaru”, koji je, po njemu, čas zaista postojao, čas uopšte nije postojao. Sud je valorizovao samo njegove iskaze date na sudu, koji se, gle čuda, slučajno tačno poklapaju sa željama aktuelnog režima da se DF satanizuje kao „neprijatelj naroda“, a vlast prikaže kao čuvar reda, mira i opšteg blagostanja građana.

Ovih dana uspravnom Montenegru je zasmetala pravna država Hrvatska, koja potražuje Sinđelića radi izdržavanja kazne zatvora od svega dvadeset jedne godine, za teško ubistvo na njenoj teritoriji. Da li će biti izručen još se ne zna, pa sve zavisi od interesa režimskih krugova u Crnoj Gori i procjene šta im je bolje: „Izručiti ga ili ne izručiti – pitanje je sad.“ I da li je vrijeme da peru ruke od njega, ako već može biti pušten niz vodu i robijati u drugoj zemlji, jer je na sudu odradio tačno ono što mu je naređeno, i što je uvježbavao, pa više nije interesantan.

Pozicija „pouzdanog“ ključnog svjedoka kojem bi valjda trebalo vjerovati na riječ, a koji se potražuje zbog surovog ubistva seljaka na njivi u Hrvatskoj, i „pozajmice” traktora, krajnje je neubjedljiva. Bolje rečeno, degradirana dotle da obesmišljava cio sudski proces do nivoa klasične farse. I to na naš, montenegrinski način, jer, uostalom, ko će kao mi...

Oko sastavljanja optužnice za „državni udar” riječ je očigledno o priučenim scenaristima, koji su i previše vjerovali u svoje dramaturške sposobnosti, pa se građani tom scenariju smiju odmahujući rukama. I svi, kojima je u Crnoj Gori stalo do istine, imaju jednu istu riječ kao komentar na sudski proces: „Budalaština.”... Jer ono, što se pogrešno izmontira u temelju, na neistinama, samo sebe urušava kao kula od karata. O ovom suđenju-farsi će se pričati i pripovijedati u vremenima koja dolaze, uz podsmijehe svih onih koji se još uzdaju u zdrav razum i pravo na istinu. I pisati u rubrikama „Vjerovali ili ne”, kao o primjeru posrnuća vlasti i ekstremnih pritisaka na sudove kroz pokušaje ispiranja mozga javnosti koja sve vidi.

S humanističkog aspekta u centru pažnje ipak nije neobični svjedok saradnik Sinđelić. Na planu alijenacije ličnosti, i torture nad njom, to je grupa u sjenci, koja je manipulisala njime, montažeri procesa koji su pažljivo selektirali pojedinca s mrljom na savjesti, jer je takve najlakše ucjenjivati, a potom ih, u pogodnom trenu, kad više ne trebaju, odbaciti kao potrošene igrače. A Sinđeliću, koji je povjerovao da će za nabubanu ulogu i lažno svjedočenje biti nagrađen slobodom na nekim Djevičanskim ostrvima, režim će saopštiti da je kriva Hrvatska, a ćelija tamo, ćelija amo, i nije neka razlika...

Tako su se moćnici iz sjenke nehumano poigravali kompromitovanim pojedincem, ucjenjivali ga znajući da mu izlaza nema, da mora biti spreman da izjavi šta god mu se naloži, u nadi da će izbjeći kaznu za ubistvo. Zato je i tipovan kao podoban, sa svojom kriminalnom biografijom, ali i najsurovije iskorišćen kao moneta za potkusurivanje.

Uz sve ovo, fino se uklapa i stav režimskih aparatčika da Milana Kneževića, Andriju Mandića, Mihajla Čađenovića i druge, koji se nikad nijesu ni sreli ni s kim od „terorista“, prikažu kao „neprijatelje naroda“. Pritom „spasioci“ Montenegra od pokušaja državnog udara sve vrijeme demonstriraju tako jeftinu glumu, koja im ne bi prošla ni na prijemnom za pozorišnu akademiju. Ali za to mnogo i ne haju, jer oni i optužuju, i donose presude. Pa i dalje glume čuvare mira i reda potajno se smijući kako su pritom DF-u vješto smjestili, a i vlast za sebe sačuvali. Očigledno, na ovim prostorima se od recepata montiranih procesa i vunenih vremena nije odmaklo. Zato sve to ovdje i ima prođu...

U svemu ovome, da bi se sačuvao dignitet sudova i države, jedini izlaz je da nadležne sudije donesu presudu, u kojoj piše da je cio „državni udar” jeftina režimska skalamerija, u koju niko ne vjeruje, jer je bio samo mjera predostrožnosti režima da se prethodni izbori ne izgube. I da je „proces vijeka” pretvoren u farsu vijeka. A da, nakon svega, lideri i ostali iz DF-a, i svi drugi nevini budu oslobođeni bilo koje optužbe, i obeštećeni zbog kompletne sudske torture. Sve treba pohraniti u arhive sudske prakse, kao ogledni primjer pritisaka vlasti na sudove i gradivo za izučavanje na katedrama za demontažu jeftinih scenarija „državnih udara za početnike”.

---

”