-Piše: Jovo Pejović

Veoma je važno, ako ne i najvažnije, ali i najteže u životu jednog čovjeka da bez stida može i sebi i drugima da pogleda u oči. Svi mi živimo svoje živote, i borimo se da ostvarimo neke svoje ciljeve, pa iako znamo da je to vrlo često nemoguće. Neki bezuspješno pokušavaju pred sobom i pred drugima glumatati borce za opšte dobro. U tom glumatanju često pretjeruju jer zaboravljaju ko su, šta su i odakle su krenuli. I ne samo da pretjeruju nego i sebe same nesvjesno ponižavaju, jer ako preko noći pravite velike zaokrete u stavovima i ponašanju, ne možete proći bez ožiljaka, naročito ako udarite na ono u šta ste, koliko do juče, bezrezervno vjerovali, ali i na one koje ste, takođe koliko do juče, bezrezrevno slijedili. Izbrisati iz svoje biografije dio svog života koji vam sad nije profitabilan, ma kakav on bio, nije jednostavno. Jer, uvijek ima neko ko vas zna i pamti iz tih vremena. Kada dozvolite da vam drugi ispisuje stavove olovkom koju vi držite u ruci i sadržinom koja ne ide uz vašu ličnost, onda ste sami sebi prikačili etiketu koja će vas za vijek vjekova označiti osobom nesposobnom da se izbori za svoje mišljenje. Politička scena Crne Gore je danas puna takvih ličnosti. Više puta sam se borio sam sa sobom da li da nekim nazovi aktuelnim političarima i njihovim poslušnicima odgovorim na komentarisanje ličnosti i događaja u kojima sam i ja bio neposredni akter. Međutim, odustao sam prvestveno zato što sam htio sačuvati crnogorsku opozicionu scenu od produbljivanja novih podjela, ali i te bezvrijedne ličnosti od činjenica koje bi za krajnji rezultat imale nesagledive posledice po njih, ali i na raspoloženje opozicionog biračkog tijela i udaljavanje od cilja kome su težile ili teže generacije i generacije opozicionih glasača. Međutim, ma koliko se trudio da ostanem uzdržan u ocjenama i komentarima tih ličnosti, ne mogu se oteti utisku da se dobar čovjek rađa, a mnogo teže postaje. Nećete popraviti svoj ugled podmetanjem kukavičjeg jaja svojim, koliko do juče, bliskim prijateljima, ili ako ih „zakačite“ pljuvačkom. Odustao sam i zbog ličnog stava koji sam naslijedio od svojih predaka da ako nijesi u prilici da brk u brk nekome saopštiš istinu- da je ne šalješ po drugom. Danas se sve polemike, manje- više, vode kukavički. Poturaju se slijepi partijski vojnici, za koje se zna da nijesu sposobni napisati jednu prosto-proširenu rečenicu, a kamoli saopštenje za javnost, niti umiju prepričati to što su potpisali. Sve što sam mislio reći političkim akterima, bilo režimskim ili opozicionim, rekao sam im licem u lice, o čemu mogu posvjedočiti učesnici tih događanja. Mnogo toga sam sačuvao u svojoj ličnoj arhivi s namjerom da jednoga dana sve učinim dostupnim javnosti, ali i da podsjetim aktere tih događanja na ta vremena. To sam u obavezi da učinim i zbog notornih laži koje se godinama plasiraju u javnost o jednom broju bivših ili još aktuelnih političara od strane onih koji su njima bili mnogo bliskiji i odaniji od mene, i koji dobro znaju da je to što sada govore notorna laž. Jer, u izbornim procesima je učestvovalo na desetine hiljada ljudi koji su bili kontrolori svih izbornih procesa. Ako bi pored tolikog broja aktivista neko mogao prodati izbore, onda bismo sve te ljude mogli nazvati slijepcima. Živimo u vremenima kada je sve na prodaju: i čast, i obraz, i dostojanstvo. Ne znam šta je gore, kada sve to prodate na početku ili na kraju političke karijere. Zato se često da li se godine zajedničkih druženja na porodičnim veseljima i žalostima, kao i godine teške opozicione borbe i koračanja po trnju, mogu u jednom trenu izbrisati? Da li je pošteno svoje dojučerašnje drugove optuživati za ono za šta i sami znate da nije istina, i to sve zbog borbe za šaku vlasti? Prestanite da uništavate ono što smo mukotrpno gradili, jer ma koliko se činilo da je to malo, vrijeme će pokazati da će to jednoga dana biti zlata vrijedno. Oduvijek sam volio one ljude i političare koji su od samog početka bili žilavi i energični, oštrog pera i riječi koje uvijek bez zadrške izgovaraju svuda. Ponosan sam što takvih ljudi još ima u mom okruženju, i što im se dive čak i oni koji se ne slažu sa njihovim stavovima i pogledima. Da li u politici još ima onih koji su zbog izgovorene laži spremni pocrvenjeti od stida? Ako takvih ima, onda smo na dobrom putu da izronimo iz moralnog gliba.

---