- Autor: Barbara Vezel

Džon Berkov je pravi vragolan. Jeste se ponekad upuštao u beskrajne rasprave, ali je bio više od predsjedavajućeg parlamenta koji samo vodi sjednice i ograničava uvrede. Sam je sebe u oproštajnoj izjavi nazvao „zaštitnikom skromnih poslanika“, koji nije dopuštao da alfa-mužjaci iz Vlade gaze prava parlamentaraca. Donji dom britanskog parlamenta mora mu biti zahvalan. Ali, čak i kod pohvala „spikeru“ i njegovom načinu vođenja parlamenta pokazuje se koliko je nepremostiv postao jaz u britanskoj politici.

Dok su opozicija i umjereni torijevci toplim riječima govorili o Džonu Berkovu koji krajem oktobra napušta tu funkciju, ostali torijevci su prema njemu iskazivali prezir. Oni smatraju da je taj predsjednik bio pristrasan u korist opozicije. A on se prije svega zauzimao za prava poslanika u odnosu na opasnu i nadmoćnu Vladu.

Desni konzervativci željeli su da mu se osvete i da napuste tradiciju po kojoj se predsjedniku parlamenta u njegovom izbornom okrugu ne suprotstavlja protivkandidat. Džon Berkov je svojim povlačenjem preduhitrio demontažu koju mu je spremala njegova stranka. Borba za uticaj između Vlade i parlamenta u međuvremenu je postala toliko ogorčena da su pristalice Borisa Džonsona spremne da bezobzirno prekrše i poslednje običaje ophođenja u časnom Domu kako bi premijeru trasirali put za njegov Bregzit.

„Mi slabimo parlament sami sebi nanoseći štetu“, poručio je predsjednik poslanicima prije nego što su krenuli na petonedjeljnu pauzu koju im je nametnuo premijer. Ali onaj kojeg se to upozorenje najviše tiče, u svojoj oholosti pravi se gluv. Boris Džonson bi radije da vlada bez napornog miješanja parlamenta, a po uzoru na jake muškarce u Turskoj, Rusiji ili drugdje.

„Izdajice volje naroda“ – to piše na protestnim plakatima koji već nedjeljama vise u Vestminsteru. Taj perfidni izbor riječi potiče iz desničarskih medija koji, u saradnji sa predsjednikom vlade, građane uvjeravaju da je parlament beskorisna brbljaonica gdje se samo besmisleno troši vrijeme umjesto da se sprovede volja naroda o brzom i što je moguće tvrđem Bregzitu. Omalovažavanje poslanika, koje nazivaju slabićima, maloumnicima i ljudima sklonim oklijevanju, u međuvremenu spada u uobičajeni rječnik Borisa Džonsona.

On na taj način napada same temelje parlamentarne demokratije. Narodni poslanici nisu samo obični izvršioci volje većine u svojim izbornim okruzima. Oni imaju obavezu da služe građanima i opštem dobru kako najbolje znaju i prema sopstvenoj savjesti. Čak i kad bi u Notingemu većina glasala za to da svi skoče iz aviona, zadatak njihovog poslanika bio bi da objasni građanima da u avionu nema padobrana. A ako bi oni i dalje insistirali na tome da skoče, njegov zadatak bi bio da ih u tome spriječi.

To su poslanici u Donjem domu htjeli u poslednjem trenutku da spriječe novim zakonom protiv tvrdog Bregzita. Sigurno je da su mnogi od njih i sami potcijenili težinu napuštanja Evropske unije kad su prije više od dvije godine glasali za Bregzit. U međuvremenu se taj naum pokazao kao težak politički otrov koji britansku politiku razara iznutra. A zbog njihovih nastojanja da spriječe ekonomski i politički pad u provaliju, poslanike izvrgavaju ruglu. Uvrede, ali i prijetnje smrću na društvenim mrežama postale su svakodnevica.

Velika Britanija je uvijek bila ponosna na starost svojih institucija, svoje tradicije i djelimično neobična pravila. Domovina nepokolebljive demokratije – to je bio dio britanskog imidža, dio njihovog političkog ugleda u inostranstvu. Ali, od početka krize oko Bregzita Britanci su najprije izgubili dobar glas po kome se oni rukovode razumom i pragmatični su. Sad se komšije zgražavaju nad tim kako Vlada u Londonu parališe sopstvene demokratske institucije, šteti njihovom ugledu i otežava njihovo funkcionisanje.

Poslanici u Donjem domu sad moraju na prisilni odmor i ne mogu ništa da urade do nekoliko dana prije datuma Bregzita. Oni su učinili sve kao bi Borisu Džonsonu vezali ruke. Nije sigurno da će novi zakon protiv neorganiziranog Bregzita biti dovoljno jak da zaustavi premijera. Parlament je prije svega nemoćan protiv toga da bude stavljen u zapećak. Idućih sedmica premijer u Londonu može da radi šta hoće, jer demokratskog nadzora nema. A upravo to je, kod ovog premijera koji je na razaračkom pohodu, opasno stanje.

www.dw.com

---