<br />
Na zapadu ništa novo. Sjedinjene Države su tokom proteklih dvadeset godina mnogo toga učinile kako bi nastao utisak da prolaze velike promjene. Vodili su uporedne ratove, izlazili iz njih, zaduživali se, izazvali su najveću krizu u istoriji čovječanstva... Izmislili su prvog predsjednika iz reda manjina, prvog rijaliti-predsjednika, prvi put su na mjesta predsjednika i potpredsjednika kandidovali žene... U Beogradu su se drugosrbijanci radovali Obami. Nikada nisu razumjeli njegovu politiku, ali su u nju učitavali svoje ideološke psihoze, pa su tvrdili da im je uzor. Naši nacional-boljševici su se poradovali Trampu. Tvrdili su da poznaju njegove savjetnike, da će promjene biti velike i dobre. Zaboravili su da je Amerika bila „velika“ – a Tramp je takvu želio da obnovi – onda kada je Evropa bila u problemima, a američka vojska u Evropi. Ubrzo se rodila „duboka država“ kao univerzalno opravdanje.

I dok čekamo idealne prijatelje iz Vašingtona, ostaje tužna i neporeciva činjenica: predsjednik SAD, od 1993. do 2001., mislio je za Crnu Goru da je Makedonija, a njegov naslednik, izabran 2016., procijenio je Duška plemenitog Markovića ni manje ni više nego kao „kreštavu propalu kučku“. Tu tradiciju nije promijenio ni novi izaslanik za Balkan Metju Palmer. On zna da Makedonija može biti bilo koja zemlja, a da je dobra samo „Sjeverna Makedonija“. Poznato mu je i da se „propaloj kučki“, dok je kinjiš, treba obraćati sa „sivi sokole“. Poznaje on i srpski, a ne bi mu bilo krivo krivo da kaže kako u stvari govori i hrvatski, bosanski, crnogorski, a jednog dana, i kosovski. Voli da piše romane. Srbe je u njima, čujem, pošto mi je život previše ograničen da bih čitao sve što pišu američke diplomate u privatno vrijeme, opisao u skladu sa esencijalizacijom iz devedesetih godina prošlog vijeka. Takav Palmer već je počeo da glumi odavno viđene komade iz vremena Ričarda Dika Holbruka. Da li će mu poći za rukom, vidjećemo, ali postavlja se pitanje šta mu je cilj? Bliži se izborna godina u SAD (2019-2020). Dozvolite mi da Vas, uvaženi čitaoci, podsjetim na ranije izborne godine: 1991-1992, 1995-6, 1999-2000, 2003-2004, 2007-2008, 2011-2012, 2015-2016. Ne znate šta je bilo svake od tih godina? Rat, Dejton, bombardovnje, pogrom nad Srbima na Kosovu, nezavisnost Kosova, propast demokratskih stranaka u Srbiji, lažni puč u Crnoj Gori... Da li se plašite? Možda i treba da se plašite, pošto je Palmerov literarni dvojnik spriječio „drugi genocid nad Bošnjacima“.

Metju Palmer nam je poslao mnogo jasnih poruka. Vjerovatno u svemu namjeravanom neće uspjeti, ali jasno je da je „noć mrmota“ počela. Šta god da smo radili svih ovih godina, radićemo ponovo. Kao u poznatom filmu, Palmer nas budi uz osmijeh i usklik „Srećna 1991. godina! Lijepo ćemo se zabavljati u najljepšem razdoblju „Američkog vijeka“...“ Šta nam Palmer misli jasno je rekao tokom susreta sa Milom Đukanovićem i Duškom Markovićem. Prema njegovom ekspertskom mišljenju, regionalnog poznavaoca, država - u kojoj je na hiljadu stanovnika dvostruko više ubistava nego bilo gdje drugdje na Balkanu, gdje vlast nije smijenjena sedamdeset godina, gdje su vlastima oprošteni ratni zločini za koje su saučesnici odavno osuđeni, gdje nema poštenih izbora, gdje nijesu poštovana osnovna prava srpskog naroda, gdje Albanci i Bošnjaci ne uživaju ona prava koja imaju u Srbiji, gdje relevantne međunarodne organizacije već deceniju javljaju o lošem stanju političkih i medijskih sloboda – najbolja je u regionu i primjer je za druge. Palmer kaže da je njegova misija da omogući nastavak pregovora na Kosovu i rješenje funkcionalnosti za Bosnu i Hercegovinu. Hoće li rješenja biti kao u „idealnoj“ Crnoj Gori? Hoćemo li na Kosovu i u BiH vidjeti ukidanje kulturnih i prosvjetnih prava srpskog naroda, njegovo preglasavanje, izbacivanje građana srpske nacionalnosti s posla, hoće li baš sve srpske političke vođe i tamo biti osuđene na robiju?

Može se Palmeru. Velike sile izvoze svoje krize i kritične ljude. Šta god da kaže ili uradi teško da će u scenarijima napisanim na osnovu njegovih romana živjeti američki poreski obveznici. Samo pitam se dokle ćemo mi, Srbi, trpjeti iste scenarije. Nekada se govorilo o ocu Medlin Olbrajt – koliko je volio Beograd i Srbe koji su mu navodno pružili utočište. Poneko se ponadao čak i u sudiju Haškog tribunala ser Ričarda Meja jer, zaboga, žena mu se zvala Radmila. Sada se Ivica Dačić uhvatio Palmerove, nisam je vidio ali nema sumnje mnogo ljepše polovine. Kaže, ona je sa naših prostora, pa polaže nade u nju. Šefu srpske diplomatije se sve čini jednostavnim. Siromašan duhom, on vjeruje da mu je u zemlju došao vodoinstalater (igra riječi, na engleskom plumber zvuči slično kao i prezime uvaženog diplomate), pa je bitno da li kod njega ima neku zemljačku vezu.

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)

---

”