-Piše: Saša Ćetković

„Crnogorci, kršni momci, gledaće u mladu, hej đevere čuvaj dobro, da je ne ukradu”. I onda kreće povorka, koja neupućenom poznavaocu prilika može da se se učini kao četa koja u boj kreće, a ne da je to formacija koja upravo ljubav čuva.

Riječi dobro nam poznate pjesme, uz koje pratimo i dočekujemo slavljenike u jednom od najsretnijih dana njihovog bivstvovanja u ovim kratkim životnim rolama koje nekako prebrzo odigramo. Dani sreće i radosti, tako rijetki ukrasi onoga što se zove životom, obilježavaju i čine svijetlim, zapravo, cio naš život. Tako rijetki i kratki, da se treba uprijeti da se i to kratko nenadano dalje ne prekrati. Zato jasno veli stih: „čuvaj dobro“, ne slučajno opominjući đevera na potencijalne opasnosti po veselje i sreću mladenaca.

Ide tu i pjesma i igra, a svako malo čuje se i zvuk džeferdara, koji treba da na daleko opomene potencijalnog lopova da je družina naoružana, i da se ne šali sa ljubavlju.

Kome može da padne na pamet da đevojku otima? Što će mu to i kad je to bivalo? Ko to može da je baš ukrade, protivno svim normama ljudskosti i čojstva?

Nema bojazni da će je baš svatovi ukrasti? Nema, ali da neće neko drugi, e to nekada nije bilo potpuno sigurno. Naročito ako se upravo ta mlada dopala i kakvom drugom junaku, a kojemu je bastalo zarad ljubavi je i oteti.

Tek, računati da je đevojka tvoja ne smiješ dok je nekako do kuće ne dobaciš.....

U slučaju koji posmatramo, mlada se, dakle, morala sačuvati od onoga koji je preko mladoženje takođe polagao pravo na nju, uzdajući se u četu i družinu junačku, da nadjača njenu pratnju i zaštitu.

A što će mi danas ovakva priča?

Odakle u našoj istoriji primjeri ovakve, da kažemo, kaubojštine? Kako to da su se takve stvari dešavale kod poštene sirotinje, u sredini đe su čast i čojstvo bili mjera ljudskog?

Kakav je to čovjek koji potegne za tuđom mladom, pitate se? Odakle pronalazi pravo da opravda sebe u jednom takvom postupku? I može li se, uopšte, naći logička varijanta koja može na bilo koji način opravdati njegovo činjenje?

Da bi smo pokušali naći odgovor na ovo pitanje, moramo se vratiti malo dalje u prošlost... U vrijeme naših čukun-čukun đedova, pa još malo ranije. Vrijeme kada je naše siromašne nahije pritisla jedna od najjačih vojnih sila, čineći našim precima težak život gotovo nepodnošljivim. U siromašnom kraškom kraju, đe je rijetka voda bila svojevrstan luksuz, život je tinjao kroz izdašnost ovčjeg stada, i ono malo planinskih bušica, koji su na trpezu časne crnogorske familije donosili ono minimalno i najneophodnije, tek dovoljno da se bitka za opstanak svakodnevno dobija. Ništa nije bilo lako, čak ni doći i otići, onim slabašnim putevima koji su se od strmoga krša nekako oteli, a kamoli kakav bolji uslov za život osvojiti. E, u takvim strašnim prilikama naši dragi preci su svakodnovnom borbom ostvarivali pravo na život, njima i nama, njihovim potomcima.

Važan momenat priče je ustanovljavanje činjenice da je život bio težak i bez dodatnih patnji, koje su uslijedile. A dodatne patnje su stigle tuđom silom, vojskom jedne od najvećih sila toga vremena. Turci su nalegli na naše krajeve. Teško i mučno, uzimajući od familija i ono nedovoljno koje je goli život održavalo. Od poreza u robi do harača, sila Boga nije molila. Otimalo se od sirotinje, na pravdi Boga. „O, veliki Bože“, okretao je glavu ka nebu naš predak, „pa je li ovo ta zemaljska pravda zbog koje trpimo svu muku života?“

Veliki Bog je ćutao. Nije davao glasa, valjda očekujući možda neko malo lakše pitanje.

„O, veliki Bože, pomozi nama, tvojim vjernim sužnjima, daj nam odgovore i snagu“, vapaj vjernika odjekivao je brdima. Veliki Bog je i dalje ćutao.

„O, veliki Bože, ako je tvoje ćutanje odgovor da rješenje pronađemo sami, tvoja volja će biti poštovana“, javljaše se sirotinja okrećući glavu od neba. I bi što je moralo biti.

Odgovori narod na silu i nepravdu, četama koje otimahu od Turaka dio onoga što bijahu odnijeli. Vratiti dio od zlotvora naravno da nije bilo grešno, no, naprotiv, viteško. Povratiti oteto, nije se kosilo sa načelima morala, niti onda niti danas. Tako se u narodu ustanovio običaj da uzeti od nekoga nije obična hajdučija. Turci ojdoše, navika ostade.

Navika da se polaže pravo na nešto što smo u stanju oteti, ostade nam u neprijatan udio da se ponekad moramo čuvati i od samih sebe.

---