-Piše: Nik Gašaj

U Crnoj Gori aktuelno je pitanje utvrđivanja kandidata i izbor novog ombudsmana. U postupku utvrđivanja predloga kandidata za Zaštitnika/cu, predsjednik Crne Gore obavlja konsultacije sa naučnim i stručnim institucijama i nevladinim organizacijama čija je osnovna djelatnost zaštita ljudskih prava. Zatim, predsjednik Crne Gore predlaže Skupštini kandidata za ombudsmana, koja ga imenuje prostom većinom poslanika. Prema Zakonu o Zaštitniku, Zaštitnik /ca može se imenovati lice koje ima visoku školsku spremu, najmanje 15 godina radnog iskustva, sa visokim ličnim i profesionalnim autoritetom.

Zaštitnik ljudskih prava i sloboda imenuje se na period od šest godina, a može biti imenovan i za drugi mandat.

Uspjeh ombudsmana zavisi u većoj mjeri od njegovih moralnih, stručnih i drugih kvaliteta nego od njegovih formalnih ovlašćenja (koja nisu naročito velika). Izbor prave ličnosti za nosioca ove funkcije je, prema tome, od izuzetnog značaja i njemu se mora posvetiti adekvatna pažnja. On mora da ima visoko empirijsko i teorijsko znanje o ljudskim i manjinskim pravima, multikulturalizmu, javnoj upravi ili o pravosudnim organima. Stoga je na zakonodavcu da propiše osnovne stručne i druge formalne kriterijume, a na organu koji ombudsmana predlaže i bira da dobro procijeni da li kandidat ima visoke moralne kvalitete, naročiti smisao za inicijativnost i dinamičnost, kao i sposobnost da uspješno komunicira sa građanima, javnošću i subjektima čiji rad ispituje i kontroliše.

Prema Ustavu Švedske, ombudsman se imenuje iz reda „pravnika dokazanih sposobnosti i istaknute čestitosti“. On treba da bude „čovjek priznatog osjećanja za zakonitost i istaknutog integriteta“. U Mađarskoj se zahtijeva da kandidati budu iz reda pravnika sa značajnim teorijskim znanjem i sa 10 godina prakse u struci, da raspolažu značajnim iskustvom na polju vršenja kontrole ili naročitim poznavanjem ustavnog prava.

Saglasno ulozi ombudsmana kao parlamentarnog povjerenika, prirodno je da se njegovo vezivanje za parlament odrazi i na način njegovog izbora. Prema originalnom konceptu institucije ombudsmana, ona postoji da bi u ime parlamenta kontrolisala upravu i zaštitu prava građana od akcija javnih vlasti. Uloga ombudsmana je, dakle, komplementarna s ulogom parlamenta kao nosioca zakonodavne vlasti. Stoga, logično je da nosioca ove funkcije bira parlament, što i jeste slučaj u većini zemalja.

U pogledu većine glasova poslanika potrebnih za izbor najčešće rješenje je da ombudsmana biraju dvotrećinskom većinom svih poslanika. A neke zemlje predviđaju prostu većinu (polovina glasova plus jedan) kao što je to slučaj u Crnoj Gori.

Kao predlagači kandidata pojavljuju se različita tijela. U nekim slučajevima kandidate za ombudsmana predlaže predsjednik parlamenta (Poljska i Litvanija), a u drugima pravo predlaganja pripada parlamentarnim odborima ili naročitim tijelima. Kandidate za ombudsmana u Švedskoj predlaže Stalni komitet za ustav, i to između ličnosti koje su prihvatljive za sve partije predstavljene u parlamentu. U Finskoj parlament bira između dva kandidata, od kojih jednog predlaže parlamentarna većina, a drugog opozicija. Listu kandidata za španskog ombudsmana podnosi komisija sastavljena od članova oba doma parlamenta. U Makedoniji to pravo vrši skupštinska komisija za pitanja izbora i imenovanja. U Austriji kandidate za ombudsmana predlažu tri najveće političke partije u zemlji, s tim što kandidati moraju biti nepartijske ličnosti. Konačno, u Holandiji se izbor ombudsmana vrši sa liste od tri kandidata, koje predlaže specijalno tijelo sastavljeno od potpredsjednika Državnog savjeta, predsjednika Vrhovnog suda i predsjednika Kasacionog suda.

Prema uporednim zakonskim i ustavnim rješenjima, dužina mandata ombudsmana varira, ali najčešće je rješenje po kome mandat traje četiri godine (na primjer: Danska, Finska, Island, Norveška, Portugalija i Švedska). U tim zemljama mandat ombudsmana je ograničen i bez mogućnosti izbora za drugi mandat. Dakle, ombudsman se bira prilikom svakog izbora novog parlamenta.

Ograničavanje mandata ima za cilj da ovu funkciju učini vitalnijom, odnosno da je očuva od moguće proliferancije, do koje može doći usled previše zadržavanja iste ličnosti na funkciji (podređivanje institucije privatnim interesima, potpadanje pod političke uticaje, zloupotrebe, rutinerstvo, itd.).

Nezavisnost i samostalnost u radu redovno se ističu u svim ustavnim i zakonskim tekstovima kao temeljne karakteristike institucije ombudsmana. U vršenju svojih funkcija ombudsman u savremenim demokratskim državama uživa nezavisnost i samostalnost i u odnosu na sve druge organe i pojedince, kojima se nameće obaveza da tu nezavisnost i samostalnost poštuju bez izuzetka. U skladu s tim, nijedan organ vlasti, uključujući i parlament, nema pravo da ombudsmanu izdaje bilo kakva uputstva u vezi sa vršenjem njegovih poslova, a pogotovo mu ne može naložiti da započne ili obustavi neku istragu. To znači da ombudsman obavlja svoje funkcije isključivo na osnovu ustava i zakona, postupajući u granicama svojih ovlašćenja. Za svoj rad generalno odgovara jedino parlamentu.

Međutim, u Crnoj Gori je veoma diskutabilno pitanje nezavisnosti i samostalnosti ombudsmana, iz prostog razloga što ga Skupštini predlaže predsjednik Crne Gore, odnosno predsjednik vladajuće stranke, a imenuje ga Skupština prostom većinom, tj. vladajuća koalicija. Stoga, ombudsman u Crnoj Gori bi mogao da se nazove: „Spiker vladajuće koalicije”.

(Autor je politikolog)

---