-Piše: Milisav S. Popović

Gradio se tobogan... Preogroman. Intergalaktički. Sve napredne civilizacije su se saglasile da svemiru treba dodati novi sadržaj - a kud bolja stvar od klizanja dupetima brzinom od nekoliko svjetlosnih godina... i to rampom dugačkom ko zna koliko sazvježđa. Posebno su glasni bili Oktosupi, što je i normalno, jer su imali po osam pari zadnjica.

Vijeće Velikih, koji su bili zaduženi za ovako značajan projekat, imali su u zadatak (između ostalog) da sa trase tobogana sklone kamenčine i manje važna staništa. U taj građevinski poduhvat, Zemlja je obilježena kao suvišna. Na tenderu je pisalo „automatska eliminacija” - trebalo je izvršiti vaporizaciju planete, pretvoriti je u paru, čisto da se ne stvara prašina. Sve je išlo po planu... poslaše stručnjaka da „izvaporiše” treći planetoid od Sunca, ali se sa realizacijom, neočekivano zastalo.

Bilo je negdje devetnaest ponoći iza osam časova, kada je u Palatu Vijeća ušetao Artemis, uvaženi ekspert za uklanjanje svega što ne treba. Vama, možda poznatiji kao Majstor Češavac... jer bješe prvi stručnjak koji je znao da odredi koje tačno mjesto svrbi zvijezde repatice (otkrio je da je to rbat). No, ako vam i to ne osvježava pamćenje... pitajte djecu ili bake sa Durmitora, oni znaju.

- Jutro ti na veče, dragi prijatelju - pozdraviše ga Veliki, iako su kiptjeli. Vaspitanje je ipak nalagalo da budu ljubazni.

- Veče vam na jutro, uvažena gospodo - Artemis udahnu i baci pred njih skalameriju za vaporizaciju.

- Vidim... - reče Najvažniji -... Nisi je iskoristio. Bi li nas udostojio objašnjenja?

- Prvo, bez ljutnje... Meni samom, ovo predstavlja profesionalni šamar... Drugo, ko je pravio obrazloženje o bićima koja žive na Zemlji?

-Naš sektor za antiljudske resurse - podboči se Mlitulja, jedina šargopirgasta žena među njima - Zašto? Da li je došlo do neke greške?

-Goleme! - Artemis zabrunda - Zašto niko nije stavio napomenu da su oni najtuplja bića u svemiru?

Vijeće zaćuta.

-Zar to nije dodatan razlog da izvršite zadatak i uklonite Zemlju - šargopirgasta se nadboči.

-To je glavni razlog da ih neko dobro išamara... ali ne i da ih uništi!

-Objašnjenje molim - Najvažniji već izgubi strpljenje - Nismo ovdje da tumačimo zagonetke.

- Oni su... kako to da kažem... - Artemis sklopi prste u piramidu -... obični kreteni. Dato im je sve... sve baš!, ali malo ko zna šta da radi sa tim, a da ne povrijedi drugoga. A tek nekolicina znaju da sa tim učine nešto kako bi se ostali osjećali bolje. Život odbacuju, svjesno birajući teže načine da jednostavne stvari iskomplikuju... i unište - potom zviznu iznervirano iz jednog od četiri uha - Jeste li uopšte znali da ti jadni ljudi imaju raznovrsnije emocije od nas?! Sijaset emocija. Ne zna se koja je ljepša od koje... a opet, umjesto da ih oslobode i postanu besmrtni... pretvore ih u tjeskobu i tegobu, pa preimenuju u otrov. I prije nego umru, zacrkli su.

Mlitulja krenu da nešto kaže, ali je Najvažniji zaustavi:

-Nastavi, Artemise... slušamo.

- Ima ih milijarde! Milijarde! A samo određeni pojedinci čine da cjelokupna rasa napreduje. Tek nekolicina pojedinaca... To ih svrstava u moguće uzgajalište bogova... kolosa!, da nisu, ponavljam!, obični kreteni.

-I zašto si onda odlučio da ih ne uništiš?

-Zbog ovoga... - rasklopi rukavice, sa prstiju odskoči muzika.

Dvoranom se rasu melodija „Ja bih da pevam još malo, jer je život samo jedan... meni je vredan.”

-Zbog ovje pjesme, gospodo... - spusti glavu -... Sposobni su za tako divne stvari... najljepše moguće nemogućnosti. Ko sam ja da uništim nešto što može sjutra da vlada univerzumom... ako prije toga ne unište sebe.



* * *

Tvoja sitnoća, u ovoj masi naduvanih ovaca je tako očigledna i tebi samom... da ni ne pomišljaš da si možda za oko zapao nekom Ogromnom, nekom koji je čak daleko tamo.

I divim se tvojoj snazi da uprkos toru, pokažeš da imaš drugačiju šaru - i budeš dobar, duboko vjerujući da je tuga tvoje duše samo drugačije naučena radost.

Napišeš li stih - preoblikovaće se u svijeću.

Možda nećeš znati, ali ćeš njome sačuvati nečiju planetu.

Kao što niko ne zna, da je Dejan Cukić jednom spasio Zemlju.

Pjevaj još malo... ja ti čuvam sreću.

(Autor je književnik)