- PIŠE: Milutin Mićović

„Kako da znam, kad ne znam? Kako da znam, kad se ne može znati? I oni koji su mislili da može, sad vide - ne može. Nijesu mislili, nego vjerovali. Nijesu ni vjerovali, nego im je tako lakše bilo da misle. Radili su, slušali, ne sumnjajući u rezultat. A kad je došao taj rezultat, vide – nije to ono!

Sad sumnjaju i u sebe i u sve drugo. Pomišljaju da nijesu nikad ni mislili svojom glavom. Baš nikad. Ni jednoga trenutka. Eto, zamisli čovjeka koji nijedan trenutak nije mislio svojom glavom. A nije takvih malo. Malo ih je da ih je na hiljade. Ko je isti u hiljadu drugih, taj i nema šta da misli. Misli i radi ko hiljada. Tako se kaže. Šta ima sam da misli? Nije lud, da o ništa razbija glavu. To ne radi niko nego ko je lud. Ima li što ljepše nego misliti i živjeti ko hiljada drugih, a dani prolaze kao da nijesu ni dolazili. Nema muka, nema ništa da izbeči u čovjeka. Nijesu ludi da zamisle da od njih svijet zavisi. A kažu da ima takvih ludaka, koji misle da od njih svijet zavisi. Sva ispitivanja pokazuju da ih nije malo. Među njima ima i takvih koji zamisle da sunce ne bi grijalo da nije njih. Kakvih sve ludaka ima, to ne može niko znati. A nijesu ti ludaci tamo neđe, ne znam đe, nego su tu, među nama. Dovoljno je čovjeku da poludi, samo kad bi i o tome mislio - o podzemnim silama duše, o skrivenim mislima koje čovjek nosi kroza život, a nikad nikom o tom. Treba za to neki novi Šekspir, pa da mu se još pridruži i Dostojevski, i Tolstoj, i Balzak, i Viktor Igo, recimo. Kod njih ćeš naći svakog čuda, svakakvih čudaka, manijaka, vjernika i nevjernika, zlikovaca i prosjaka, pokajnika, Aljoša, bogovidaca, i drugih Karamazova.

Normalnom čovjeku se učini da je bolje ne živjeti, nego živjeti i misliti – o svemu tome, i još o onome što ti još ne pada na pamet. Kad se otvori um, tome kraja nema. Jedan je govorio - da se od ludila čovjek može spasiti jedino – ludilom! Zamisli ti to!? Pa da ne poludiš? Pa da ne izađeš prosto iz svijesti, kao iz ludnice? Jer, lakše je izaći iz svijesti, nego ostati u takvoj svijesti. Kad čovjek ostane u svijesti, vazda ga nešto žulja. I to ne negdje onako, nego po mozgu. Svakome je svoja svijest mučionica. Je li to život, lijepo mi reci? Je li to misliti i biti slobodan? Jesu li to te iluzije smještene u korijen čovjekov? Ako čovjek ima korjen...ako nije i to izmišljeno?

Kad počne čovjek o tom, više nije važno je li to izmišljeno, ili nije. Nije iako jest. I jest iako nije. Čisto ludilo. Tu ti samo Bog može pomoći. Ako hoće. A i Bog gleda batal ljude, pa ne reaguje. Nekad se nesretnom čovjeku učini da je Bog najravnodušniji čovjek. Da je ravnodušan ko niko, ko nebo. Čovjek pomišlja i da je Bog veliki niko. Niko koji može sve, kad hoće. Šta sve nesretnom čovjeku ne pada na pamet. Posebno ako živi u Crnoj Gori, ili na Kosovu, recimo. Đe kažu da tamo Srbi i nijesu ni imali realne istorije, ni realnoga života. Nego su se opijali mitovima, i uludo se nosili sa svojim utvarama. Muka mi je od svega što znam. Svako znanje rastrže ko zvjerka. Ne može čovjek da trpi čovjeka u sebi, a ne zvjerku, ne jednu, no hiljadu. Ali, može, iako mu se neće. Mora pa da bi pukao...“.

Uvijek u Crnoj Gori nagazim na nekoga koji je pun ovakvih priča. Jer je Crna Gora, svakog ko išta zna, ko išta teži na vagi Uma, zatvorila u sebe, a pustila da rade i grade one koji ne misle svojom glavom. Koji mogu da žive ko hiljada. Koji prave Crnu Goru koje nema.

(Autor je književnik)

---