- Piše: Čedomir Antić

Aljbin Kurti je pobijedio na parlamentarnim izborima na Kosovu. Sjećam se Kurtija iz vremena njegovih početaka. Nakon uspješnog građanskog i studenstkog protesta u ostatku Srbije 1996/'97. američki stratezi su pomogli Miloševiću da pobijedi na izborima tako što su mu omogućili privatizaciju dijela nacionalne telefonije. Američki i albanski stratezi pokrenuli su nekoliko mjeseci potom protest studenata na ilegalnom Prištinskom univerzitetu. Ondašnji savjetnik u ambasadi SAD u Beogradu Nikolas Hil nije krio razočaranje činjenicom da su sve tadašnje vođe albanskih studenata bile nekako lično povezane sa albanskim političkim vođama. Ipak, Milošević je pao u zamku (ili je možda uradio ono što je dogovorio) pa je policija pretukla albanske studente koji su protestovali početkom oktobra 1997. godine. Mi smo tada demonstrirali zato što je Miloševićev režim oteo RTV Studio B, pa su iste večeri izmlatili i nas. Koliko se sjećam, tog dana je bio povrijeđen i Aljbin Kurti.

U Srbiji smo na vlasti imali režim koji je slavio komunizam, Broza i Rankovića. Albanci su za to vreme željeli nezavisno Kosovo. Srpska opozicija se u to vrijeme dijelila, smatrana je neprijateljem države i rasla karikaturalna, samonikla i ogrezla u režimsku korupciju. Među Albancima je postojalo jedinstvo, bez obzira na razlike koje su držale Rugovin DSK i OVK u neobjavljenom građanskom ratu. Milošević se Kosovom poigravao, opozicija problem nije primjećivala. Jedan od najznačajnijih vođa srpskih studenata Čedomir Jovanović, u to vrijeme veliki nacionalista, brinuo je zbog te naše neumitno propale kosovske politike. Poslao je u to vrijeme pismo predsjedniku SAD. Izjavljivao je da želimo razgovore sa albanskim studentima, bezuslovne, sa posrednicima, kakve Milošević nije prihvatao sa političkim vođama Albanaca. Odgovor iz Vašingtona nikada nije stigao, ali smo od Kurtija i drugova smjesta odbijeni. Znali su da sa nama ne mogu da razgovaraju o statusu Kosova, a svaki razgovor bi nas predstavljao kao stanovnike iste države i pripadnike jednog društva. Objavili su zato jednu moju falsifikovanu izjavu u kosovskim novinama na albanskom, pa me je režimska politika napadala kao „novog Vuka Brankovića“. Albanske studentske vođe su nas nazvale agentima srpske Državne bezbjednosti. Oni su otvoreno i bez zagrade tražili nezavisno i etnički čisto Kosovo. Kurti je u to vrijeme dobio godišnju nagradu „Za toleranciju“ beogradskih novina „Naša borba”, koja mu nije oduzeta ni kada je počeo da radi za Adema Demaćija tadašnjeg „političkog predstavnika“ terorističke OVK. Ispalo je da je početkom bombardovanja Srbije Kurti uhapšen i osuđen kao nekakav demokrata i disident. Kada je sa demokratskim promjenama u Srbiji oslobođen još više je mrzio Srbiju. Kao takav, stvorio je svoju stranku koja je prethodnih godina širila mržnju i nepopustljivošću prestigla bivše komandante OVK. Njegovi su aktivisti proklamovali nasilje kao političko oruđe i bacali suzavac u parlamentu. Danas, naslednik „Naše borbe”, beogradski list „Danas”, piše kako je Kurti borac protiv korupcije, a ne spominje da je prije nekoliko godina u kosovskom zatvoru odbijao da jede hranu proizvedenu u Srbiji.

Treba reći nešto o tome zašto su nas kosovski Albanci pobijedili tokom protekle tri decenije. Da stavimo na stranu jugoslovenstvo i komunizam, geopolitiku i očigledne nepovoljne pozicije koje imamo već više od osamdeset godina. Kurtija je neko izabrao, nije ga trošio, školovao ga je, nagrađivao, podsticao... Kada su se Driton Ljajići i Tanja Milovanović 1997. obratili odboru danskog parlamenta, Tanja je došla sama, u ambasadi SRJ nisu htjeli da je prime, a kada su to ipak učinili održali su joj predavanje o tome kako je Slobodan Milošević veliki čovjek. Tanja je zablistala pred Dancima, kasnije je neko vrijeme pisala kolumnu za list „Politiken”. Ljajićija su lokalni Albanci presvukli i brifovali ga, ali je opet na prijemu bio pripit. Tanju su u Beogradu pozvali na ispitivanje u DB. Jovanovića su svi osim SPC – od Miloševića do Đinđića, vidjeli kao neprijatelja. Kurtija su na Kosovu vidjeli kao ravnog i kao naslednika. Mi smo bili samonikli, kod Albanaca je ipak postojao neki plan. Jovanović je ulazak u Demokratsku stranku 1998. zapečatio jednim nadziđivanjem u Beogradu, kolega koji mu je nosio taj „novčanik“ danas je vlasnik naprednjačkog „Kurira”. Kada je pokrenuo Samoopredjeljenje, Kurti je kažu prodao stan u Prištini da bi ga finansirao. Konačno, Jovanović danas hvali Kurtija i njegov pokret naziva novom nadom.

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)