- Autor: Vladimir Gligorov

Uzmimo da je politička zajednica, država, jedna izborna jedinica; tada bi moglo da se kaže da je narod suveren i da izabrani predstavnici izvršavaju njegovu volju. Izbori bi praktično bili referendumi o narodnoj volji. Izražavali bi Rusoovu opštu volju (volontĂŠ gĂŠnĂŠrale). Mada su podjele na stranke prepreka tome, što je bilo jasno Rusou (i Hjumu).

Neka se predstavnici biraju po izbornim jedinicama i većinskim sistemom (izabrana je osoba koja ima više glasova od drugih kandidata). To bi bila predstavnička demokratija, gde je parlement suveren. Jer niko ne predstavlja narod, već uvijek samo pojedine izborne jedinice. A partije, naravno, ne izražavaju opštu volju.

Primjera radi, ni u SAD niti u UK niko ne predstavlja narod. U SAD je predsjednik izabran od predstavnika 50 država članica, tako da se može dogoditi, kao što se i dogodilo na izborima 2016. godine, a i ranije, da kandidatkinja dobije više glasova od kandidata koga za predsjednika svejedno izaberu predstavnici država članica. Takođe, kongresmeni predstavljaju svoje izborne jedinice, a senatori svoje države. Niko ne predstavlja američki narod. Svakako ne jedna ili druga stranka.

U UK, parlament ima 650 članova koji, gotovo svi, predstavljaju svoje izborne jedinice. (A tu je i dom lordova koji svakako ne predstavljaju narod.) Niko ne predstavlja narod, svakako ne neposredno. Uz to, kako nije potrebna natpolovična većina, vlada koja ima većinu u parlamentu najčešće ima podršku manje od pedest odsto glasača. No, čak i da jedna stranka dobije više od pedeset odsto glasova, ona svejedno ne predstavlja narod, već skup izbornih jedinica.

Uzmimo da je za odluku potrebna većina od 50 odsto plus jedan glas, recimo za izbor američkog predsjednika; da li bi predsjednik onda predstavljao narod? Maskin i Sen zagovaraju upravo takav sistem glasanja, upravo na izborima za američkog predsjednika SAD. Ali, kao što vidimo na primjeru Ujedinjenog Kraljevstva, odluka donijeta na referendumu ne mora du bude u saglasnosti sa većinom u parlamentu, tako da volja naroda, izražena na referendumu, nije predstavljena u parlamentu – jer zapravo parlament ne predstavlja narod već glasače u 650 posebnih izbornih jedinica.

I zapravo, bilo bi u skladu sa prirodom Ujedinjenog Kraljevstva kao političke unije da svaki narod u toj uniji bude saglasan sa odlukom na referendumu, pa da to bude i odluka političke zajednice. Jer, opet, nema naroda koji se izjašnjava jedinstveno putem referenduma, o izborima da i ne govorimo.

Isto je i u Americi. Bez obzira na to što nije riječ o multinacionalnoj političkoj zajednici već o federaciji. Izbori za predsjednika nisu referendumi o narodnoj volji. Ne samo da izabrani predsjednik ne mora da ima više glasova od protivkandidatkinje, već je dovoljno da ima većinu u izbornom tijelu koje predstavlja države članice, nezavisno od toga koliku podršku ima u ukupnom broju glasova, recimo ako se bira između više od dva kandidata.

Maskin i Sen, i uostalom mnogi koji zagovaraju prelazak na neposredne izbore za predsjednika SAD, gube iz vida da bi posledica bila da bi se promijenio odnos snaga između predsjednika i Kongresa, što bi poremetilo ravnotežu u sistemu podjele vlasti. Jer bi predsjednik predstavljao narod, što nije slučaj sa Kongresom. Kao u nekim drugim predsjedničkim sistemima.

Upozorenje da bi to bilo problem i u Ujedinjenom Kraljevstvu je došlo upravo od Vrhovnog suda. Koji je ukazao na značaj podjele vlasti i parlamentarnog suvereniteta. Isticanje tog suvereniteta je važno upravo kao brana plebiscitarnoj demokratiji. Što je zapravo i bila motivacija engleskog ustava.

Kao uostalom i američkog. SAD su prije svega republika, gdje sistem podjele vasti predstavlja prepreku plebiscitarnoj demokratiji ili onome što se naziva populizmom. Lijevi populizam se i ne poziva na narod, već na siromašne; dok se desni ne poziva na volju naroda, već na nacionalni interes. U zemljama sa proporcionalnim sistemom glasanja izbori ne izražavaju volju naroda, već su sredstvo formiranja većinske koalicije, u parlamentu i u vladi. Stranke ne predstavljaju narod, već grupne interese. Tako da čak i tamo gdje je praktično cijela zemlja jedna izborna jedinica, niko ne predstavlja narod.

Peščanik.net

---