-Piše: Vuk Vuković

To je lice izbijeljeno i tečno, zategnuto kao ekran, jednolično, od sebe ne nagovještava nikakvo postojanje unutrašnje radnje, sa osmijehom programiranim i savršeno posloženim, preciznim, gotovo laboratorijskim, te već zbog toga u pogledu osjećamo prisustvo hemijske podešenosti, profesionalno, poslovno i ljubavno, to je lice pametni odgovor na svaku novonastalu situaciju, automatski nudi set programa i odgovora, opcija, ujedno je budistički harmonično i antibakterijski dezinfekovano, još je urbano i ulično, zatičemo ga istovremeno na svakom mjestu, trafici, knjižari, banci... Zaštitno lice naučnog neba: mladoliki angel!

Estetika iz epruvete – tehnička strana lijepog i nadfunkcionalnog, dobijenog iz rada na ukrštanju super formule, iz koje nastaje Mona Lizin smješak preslikan na pasti na zube... Tu je i pokretna poruka samosvjesnih slova: univerzum je plod vještačke oplodnje!

Kraj psihičkog svijeta stvarnosti i smrti: objektivni i humani, hladni i odveć racionalni, prevazilazimo Drurog zarad pobjede nad haosom. Perspektiva srećne samoće, u stanu, kancelariji, na trgu...

Prelistajmo u prolazu priručnike iz svakodnevne psihologije... Duhovni terapeut (njegova metoda je riječ a ne lijek!), iznad svega vrlo jednostavan, ležeran, fleksibilan i komunikativan, mediteranski otvoren sa relaksirajućim pristupom, katkad tako u dijalog uključi i neobaveznu šalu, na račun kliničkog, nesvjesnog kreveta; on je, dakle: menadžer ljubavi, prijatelj Firme, svjetski putnik sa memorijom civilizacije pohranjene u digitalnom albumu.

Pa ipak, nikako ne dokučujemo u čemu je naš kvar i grijeh! Bolest na smrt i energetska jalovost! Jesmo li ljudski, suviše ljudski zagledani u sopstvenu prolaznost? Zaglavljeni u hodnicima prošlosti, nikako da se iskobeljamo pomoću autoanalize iz pogrešne emotivne investicije; voljeli smo bez kočnica, rezervnog plana, tipično slovenski i bez ostatka; i meso i šapat, i manu i besmrtnost...

Potisnuto, mračno, prenatalno (piše), liječi se: urednim doručkom, laganim treningom i redovnim seksom. I snom, bezbolnim i dječijim, na sedmom nebu idilične nedodirljivosti. Bitno je samo, u međuvremenu, nikako ne upasti u klopku samorefleksije, i posumnjati u savršeni scenarij jednog života podešenog da se odvija kao reklama za hrišćanski dom; ne pridavati važnost sveprisutnoj kontroli i uređenosti koja unaprijed sve računa, predviđajući i geste podsvijesti; ne dozvoliti sebi da se ispadne iz tog obećanog kvarta koji je želja klasične, zapadne porodice, sa obaveznim psom na zadnjem sjedištu automobila.

Zato se genoid sjecka kao šargarepa tokom terapije što za krajnji cilj ima da nas otkoči i raspremi za ovo vrijeme švajcarski organizovano. Doktor insistira: sahranite dvadeseti vijek sa svim njegovim vrlinama i promašajima! Protestantizam živi u prezentu. Porodičan i prijateljski, primjenjuje mudrost zlatne umjerenosti.

Zaista, odakle onda izvire žensko iskušenje, i zarad savlađivanja koje lekcije je zmija puzala u izolovanom, kvalitetno navodnjenom i nepojmljivom raju? Pakao igre?

---