-Piše: Milan Mišić

Šta se to događa sa diplomatijom najveće svjetske sile, kada pismo njenog predsjednika, njegov kolega, šef turske države, baca u korpu za otpatke, a dogovor postignut sa američkim potpredsjednikom o petodnevnom prekidu vatre na sjeveru Sirije prekrši već poslije nekoliko sati?

Istovremeno, istraga koja se u imperijalnom zdanju Kapitola, sjedištu američkog Kongresa, vodi u okviru procesa opoziva predsjednika, konstatuje da nacionalnu politiku prema Ukrajini, umjesto državnog sekretara i profesionalaca Stejt departmenta, vodi njegov lični advokat.

Sticaj ova dva debakla potvrđuje dva utiska formirana od kako je u Bijeloj kući Donald Tramp. Prvi je da je američka moć – definisana kao sposobnost da postigne da druge zemlje svoje politike usklađuju sa njenim interesima – u silaznom trendu.

Drugi je američko „diplomatsko razoružanje”: opadanje njene „meke sile”, diskreditacijom političkog sistema, urušavanjem spoljnopolitičkog aparata i abdikacijom iz međunarodnih obaveza. SAD su, podsjetimo se, istupile iz Pariskog klimatskog sporazuma, unijele velike sumnje u smisao i svrhu NATO-a, raskinule nuklearni ugovor sa Iranom, odustale od Transpacifičkog partnerstva…

Tramp je već na samom početku svog mandata došao u sukob sa takozvanom „dubokom državom”, odričući se usluga spoljnopolitičkih profesionalaca, dok je budžet Stejt departmenta skresao za trećinu. To, kao i nipodaštavanje iskusnih karijernih diplomata, za ishod je imalo egzodus najsposobnijih, drastičan pad morala i činjenicu da je petina ambasadorskih mjesta nepopunjena.

Haotično povlačenje oko hiljadu američkih vojnika sa sjevera Sirije poslije Trampove odluke o tome donijete bez spoljnopolitičke i vojne ekspertize, najnoviji je primjer zbrke u koridorima američke moći.

Tramp je lično dao zeleno svjetlo predsjedniku Turske Redžepu Tajipu Erdoganu da uspostavi „bezbjednosnu zonu” na sjeveru Sirije koju su dosad kontrolisale oružane formacije Kurda (naroda bez sopstvene države), inače američkih saveznika u borbi protiv „Islamske države”. Turcima je to omogućilo da okupiraju pograničnu teritoriju svoj južnog susjeda i Pentagon prinude da bombarduje skladišta municije i ratnu opremu u svojim na brzinu napuštenim bazama, kako ne bi dospjeli u pogrešne ruke.

Sve ovo je pojačalo već formirano uvjerenje o Trampovoj nekvalifikovanosti za vođenje spoljne politike koja je s njim na čelu nepredvidiva, veoma često ćudljiva i konstantno haotična.

On je kormilo američkog broda preuzeo sa obećanjem da će „Ameriku ponovo učiniti velikom” i s uvjerenjem da je ona žrtva poretka kojeg je sama stvorila; da je svi eksploatišu i da to mora hitno da se promijeni.

Iz te perspektive, američka savezništva koja su u temeljima njene moći i uticaja su skupa i nepotrebna. Isti je slučaj i sa globalnim multilateralnim sporazumima – političkim i ekonomskim - jer Americi nameću pravila koja su navodno na njenu štetu.

Sve to, naravno, nije ostalo bez posledica. Amerika je nekako postala „šuplja iznutra”. Dojučerašnja „učiteljica demokratije” se pokazala kao barjaktar hipokrizije i leglo institucionalne korupcije: Tramp je, koliko prošle nedjelje, objelodanio svoju odluku da se sledeći samit G-7, zakazan za jun, čiji je domaćin, održi – u njegovom hotelu na Floridi! To gostoprimstvo Trampu će platiti američka država.

Zamislite na momenat da je nešto slično za svog mandata uradio Barak Obama.

(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik „Politike”)

---