- Autor: Bernd Rigert
U Sjevernoj Makedoniji i Albaniji vlada razočaranje. To je razumljivo. Prema mišljenju Evropske komisije, Evropskog parlamenta i predsjednika Evropskog savjeta
Donalda Tuska, obje zemlje zapadnog Balkana su ispunile uslove za početak pregovora sa EU.
Od 2003. se njima i ostalim balkanskim zemljama u izgled stavlja pristup EU. Sjeverna Makedonija uslove ispunjava još od 2009, a Albanija od prošle godine. Nakon što je Skoplje riješilo spor sa Atinom oko imena, Makedonci su vjerovali da će na ovom samitu EU konačno dobiti zeleno svjetlo za početak pregovora.
To izričito odbija samo jedan evropski lider – francuski predsjednik
Emanuel Makron. Još dvoje, holandski premijer i danska premijerka, sakrili su se iza Makrona i odbili razgovore s Albanijom.
Makronov nerazumni veto uvalio je Evropsku uniju u dvostruku krizu vjerodostojnosti – jednu na Balkanu, drugu u samom Briselu.
Koliko vrijede obećanja EU ako ne budu ispunjena ni nakon reformi i napora kandidata? Zašto stručnjaci Evropske komisije, koja zna da bude kritična, godinama provjeravaju kandidate ako je na kraju dovoljno „ne“ iz Pariza da brojne rezultate provjere učini bezvrijednim?
Buduća predsjednica Evropske komisije
Ursula fon der Lajen, koja zagovara primanje balkanskih država, imaće velikih poteškoća s francuskim otporom.
Tu ne pomaže to što joj je Makron najprije omogućio da dođe na taj položaj – jer sada je uvrijeđen što je propala njegova kandidatkinja za Evropsku komisiju. Makron je ljut na Brisel. Nije pomoglo ni uvjeravanje kancelarke
Angele Merkel koja i sama zagovara proširenje EU.
Vjerodostojnost EU i posledice u balkanskim zemljama – frustracija i pad spremnosti na reforme – francuskom predsjedniku očito nisu toliko važne kao unutrašnji argumenti koje iznosi.
Naravno da mu za vratom sjedi desno-populistička opozicija koja ne želi više doseljenika u Francuskoj te ionako brblja protiv Evropske unije. Ali, zbog toga sigurno ne bi trebalo potkopavati zajedničku politiku EU.
I u Njemačkoj desni populisti kritikuju nastojanja oko proširenja EU. Kancelarku to, međutim, do sada nije zanimalo.
Šupalj je Makronov argument da Albanija ne može da otpočne pregovore jer mnogo Albanaca traži azil u Francuskoj. U Francuskoj su prošle godine azil dobila tačno 74 Albanca. Ostalih 8.000 su zacijelo ekonomski migranti i mogu biti deportovani.
Prije je pitanje zašto je ekonomsko stanje u Albaniji tako rđavo da tako mnogo ljudi odlazi iz zemlje. Pristupni proces, koji bi mogao da potraje deset godina i više, mogao bi da se iskoristi da se ta zemlja ekonomski ojača i približi standardima EU.
Albanija i Sjeverna Makedonija ne bi sjutra pristupile Evropskoj uniji i ne bi odmah za njih važila sloboda kretanja radne snage. Stvar je upravo obrnuta.
EU je bez sumnje izvukla pouku iz pristupnih pregovora s Bugarskom, Rumunijom, ali i Turskom. Danas je proces mnogo složeniji i stroži. Dalje promjene tog procesa, koje francuski predsjednik s pravom zahtijeva, mogu da se dogode i za vrijeme pregovora, a ne prije njih.
Pristupni proces nikad nije bio kruta provjera već uvijek daje mogućnost da se reaguje na stanje u kandidatskim zemljama. Najbolji primjer za to su pregovori s Turskom koji traju već 14 godina, a koji su zbog autokratskog ponašanja predsjednika
Erdogana praktično zamrznuti.
Bez perspektive da će jednoga dana biti dio EU ugrožen je mir između balkanskih zemalja. Uticaj Rusije, Kine pa i Turske mogao bi da poraste. Teško da francuski predsjednik to želi.
Argumenti Francuske su slabi. Makron bi trebalo da razmotri svoj veto, osim ako i sam ne želi da bude populista. Sledeća prilika je samit EU u decembru.
âdw.com
)){kind=small}
