- Autor: Jovana Gligorijević

Nekako mi je uspjelo da se izliječim od smrtonosne bolesti. Od bolesti koja će, prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, za manje od dvije godine biti najčešći uzrok smrti kod žena, a drugi po redu u ukupnoj populaciji. Govorim o depresiji.

Da sam se ubila, svi bi pričali da sam bila energična i imala planove za budućnost. Bili bi šokirani i iznenađeni, tvrdili bi da ništa nije ukazivalo na to. Pojedini iz moje okoline bi čak rekli da sam uvijek bila nasmijana. Za nekolicinu sam uvjerena da bi paranoisali kako sam zapravo ubijena, a sve je namješteno da liči na samoubistvo. Možda griješim, možda ne bi bilo tako, ali nikada neću saznati iz prostog razloga – nisam se ubila.

Nisam se ubila jer sam bila vrhunski prevarant. Toliko sam vješto skrivala od drugih kako se osjećam, sve dok nisam ostala bez snage da se pretvaram.

Nisam se ubila i zato što sam prije svoje depresije imala priliku da vidim tuđu. Jer sam znala šta je i da može da se izliječi. Čak i kad sam imala osjećaj da je nemoguće i da nikad neće proći, tjerala sam sebe da mislim na dvije izliječene osobe koje poznajem. Kad mi se činilo da mi je šansa za izlječenje ravna čudu, prisjećala sam se da znam za dva čuda.

Nisam se ubila, jer sam onog trenutka kad sam sebi priznala da sam bolesna, priznala i drugima oko sebe. Preživjela sam jer sam imala sreće – ljudi oko mene nisu ignorisali ono što sam pričala i kako sam se ponašala. Nisu mi govorili da znaju kako je, nisu živjeli u zabludi da je depresija isto što i teška tuga. Moja depresija se nikad nije manifestovala kroz tugu. Rastuživale su me situacije koje bi rastužile i zdravu osobu. Mene je depresija tjerala u strah, očaj i razne druge emocije koje se ne mogu opisati jednom riječju. Nisam se ubila jer su mi najbliži ponavljali da me vole onda kad sam ja sebe najviše mrzjela. Nisam se ubila jer je moj prijatelj, a tadašnji cimer, znao da to što se svađam sa njim i divljam zbog gluposti – nisam ja. Znao je da je to bolest i nije digao ruke od mene.

Nisam se ubila jer u vrijeme moje depresije mediji nisu pisali o samoubistvima ovako kako danas pišu. Da jesu, njihovi klik bajt naslovi bi me sigurno gurnuli sa vrha solitera u kom sam živjela. Nisam se ubila i jer u vrijeme kad mi je bilo najgore nisam imala Tviter, mjesto gdje ljudi sa 30 i kusur hiljada pratilaca pišu kako je depresija izgovor bezvrijednim ljudskim bićima, a ne bolest. I za to dobijaju stotine lajkova.

Da sam se ubila, ostavila bih poruku od samo tri riječi: „Ne mogu više.” Depresivni ljudi se ne ubijaju zato što ne žele da žive. Ubijaju se jer ne vide drugi način da prestanu da se osjećaju tako. Pitaćete se: kako? Iskustvo depresije nije prepričljivo. Može se dočarati samo metaforama, nikad do kraja preciznim, metaforama koje će potpuno razumjeti samo oni koji su takođe depresivni. Zamislite da osobi koja nema receptore za fizičku bol treba da opišete kako je kad priklještite prst. Nemoguće.

Kad sve saberem, živa sam samo zato što sam imala sreće. Takoreći, slučajno. Međutim, izlječenje ne mora da zavisi od sreće. Gledajte ljude oko sebe, probajte da vidite svijet onako kako ga oni vide. Ne otpisujte ljutite žene kao „histerične kučke”, ne osuđujte djevojke koje žive za izlaske kao „podivljale drolje”, ne odustajte od prijatelja koji vas stoti put ispaljuju u poslednjem trenutku iako ste odavno dogovorili viđanje. Ne sudite prema sebi i onome što vi mislite da je ispravno, već razmislite zašto se ta osoba ponaša tako kako se ponaša. Ako vam neko kaže da njemu nikada više neće biti dobro, podsjetite ga na vrijeme kad mu jeste bilo dobro, pa je prošlo. Gađajte ga logikom: recite mu da će i ovo loše proći, kao što je prošlo i dobro. Ako vam kaže da sopstvenu budućnost vidi isključivo kao crnu, skrenite mu pažnju da nije vidovit. Pitajte da li je predvidio da će se osjećati tako grozno, pa kad kaže da nije, recite mu da onda nema pojma šta ga čeka u budućnosti. Pošaljite mu poneki link sa iskustvima izliječenih, ponudite se da krenete sa njom ili njim na taj prvi, najstrašniji pregled kod psihijatra. Čuvajte mu strah, ako se plaši da će u čekaonici sresti nekog koga poznaje, obećajte da ćete reći da ste vi taj koji ide na pregled, a da vam on pravi društvo. Dovijajte se kako znate, jer tako spasavate nečiji život i to ne bilo čiji. Spasavate nekog svog.

Ja sam živa. Vrlo lako sam mogla da ne budem. Živa sam jer je imao ko da mi dobaci pojas za spasavanje kad sam se davila. Cijeloj toj armiji porodice, prijatelja, pa i slučajnih poznanika nemam kako da zahvalim. Ali mogu da širim dalje i da ponudim svoje iskustvo, ako može nekome da bude slamka spasa.

6yka.com

---