- Autor: Milan Ružić
Svjedoci smo kako jedna nagrada može da se pretvori u nagrdu ako se dodijeli pravom čovjeku u vremenu u kojem se živi od laži i lažnih stvari. Svjedočiti istinu Nobelovom nagradom da je
Peter Handke jedan od najvećih živih, a veći i od mnogih mrtvih pisaca, jedan je od najvećih udara na laž koju njeguje savremeni svijet.
Sasvim sigurno Handke zaslužuje Nobelovu nagradu još odavno i svi znamo zbog čega je nije dobijao, da sad ponovo ne laskamo sebi. Ova nagrada prošle godine nije dodijeljena zbog seks skandala u Švedskoj akademiji, pa je nekako logično ove godine izvaditi situaciju tako što će nagradu dodijeliti nekom pravom piscu. Smatram da je ovo jedan od razloga, ali i sasvim sigurno nekakva nova polarizacija odnosa u svijetu na polju politike pod koju, nažalost, potpada i umjetnost.
Kako je objavljena vijest da je Handke dobio nagradu, koja po mom mišljenju kasni sigurno dvije decenije, tako je krenula paljba dežurnih olajavača Srbije i Handkeovog političkog, emotivnog ili kakvog god stava koji ga vezuje za Srbiju.
Pošto je pravi pisac dobio nagradu, prvo su se oglasili lažni političari izmišljenih država, pa je tako
Vljora Čitaku, „ambasador Prištine u Sjedinjenim Američkim Državama“, angažovala svoj kompjuter ili telefon do usijanja i preko Tvitera, kako mediji prenose, ostavljala poruke raznim medijima o „skandaloznoj odluci Švedske akademije“. Srećom, niko nije reagovao na „skandaloznu odluku“, jer kako reagovati kada vam reakciju traži skandalozna politička ličnost.
Nakon „ambasadorke“, društva i pojedinci iz Bosne i Hercegovine su riješili da uzmu stvar u svoje ruke, tačnije da je oduzmu iz Handkeovih, pa je
Željko Komšić rekao da je dodjela nagrade Handkeu „za svaku osudu“ i da će „naredne sedmice pisati Švedskoj akademiji i Komitetu“ protestno pismo. Naravno, ovakva hajka nije mogla proći bez „Majki Srebrenice“ koje su tražile da se Handkeu oduzme nagrada, pa je predsjednica udruženja
Munira Subašić izjavila: „Čovjek koji je branio balkanske krvnike ne može dobiti tu nagradu.“ Bilo bi korisnije po samu ovu organizaciju da se manje politički angažuje, jer se može steći utisak da je njima politika važnija od oplakivanja i istine koju propagiraju, a ako je istina prava, onda nema potrebe za političkim angažmanom. Naravno, zaiskrila je i osuda
Šefika Džaferovića među onolikima, ali se nije pretvorila u plamen.
Sledeći u nizu „oštećenih“ nagradom jeste Američki PEN centar koji tvrdi da je Handke svoj glas koristio za „podrivanje istorijske istine“. Čudna mi čuda, bivši predsjednik ovog udruženja koje se očigledno pretvorilo u društvo njegovalaca lažne istorije, jeste i najglasniji među svim glasovima protiv Handkea –
Salman Ruždi.
U pitanju je angloindijski pisac koji je nekad anglo, a nekad indijski, u zavisnosti od toga šta je potrebnije da se dobije Nobelova nagrada. Međutim, nije mu pošlo za rukom, pa je izgleda postao nervozan. Da nevolja bude veća, Ruždiju je izmakla i „Bukerova nagrada“. Ruždi je u listu „Gardijan“ izjavio da je Handke kandidat za „međunarodnu bu**** godine“ zbog, kako je rekao, „niza ostrašćenih opravdanja za genocidni režim
Slobodana Miloševića“. Valjalo bi podsjetiti na saosjećajnost Ruždija prema žrtvama genocida. On je podržao
Gintera Grasa kada je 2006. godine dobio Nobelovu nagradu i kada je Gras javno priznao da je kao mlad bio član zloglasne nacističke SS jedinice. Ruždi je tada rekao: „Gras je čitav život proveo kritikujući ideje koje je podržao kao mladić, i to je samo po sebi hrabro. On je moj prijatelj, i to će i ostati.“
Ova sjajna grupa otpadnika od kulture i zdravog razuma, a najnovijih članova, reklo bi se, istorijskog revizionizma i zatiranja umjetnosti, nije uspjela u svojoj namjeri. Nije njima važan Handke koliko su oni zlonamjerni. Svi oni bi i
Andriću oduzeli Nobelovu nagradu da mogu.
Zaboravih na
Slavoja Žižeka koji je rekao da je „Handke 2014. godine pozivao da se ukine Nobelova nagrada, jer je to lažna kanonizacija literature“ i da je Handke tada bio u pravu. Dodao je, čudno, opet za „Gardijan“: „Ovo je Švedska danas: onaj koji pravda ratne zločine dobija Nobelovu nagradu, a zemlja učestvuje u atentatu na lik istinskog heroja našeg vremena
Džulijana Asanža. Naša reakcija trebalo bi da bude ne nagrada za Handkea, već Asanžu Nobelova nagrada za mir.“ Ovo je iscvrkutao Slavoj iz Ljubljane koristeći se Asanžom da udari svijet po emociji.
Pokušao je zajedno sa Ruždijem Žižek da bude još jedan žižak u Nobelovoj nagradi Petera Handkea, ali mu nije uspjelo. Očekivao bih od „intelektualca“ da zna da su nagradu za mir dobili
Ahtisari i
Obama, ako će već da govori o „lažnoj kanonizaciji“. Podsjetio bih i Ruždija da Milošević nije ni za šta osuđen, pa bi valjalo revidirati te spiskove „dežurnih intelektualaca“, kao što i oni revidiraju i relativizuju istoriju.
Peter Handke je ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za književnost i svi oni koji ga kritikuju mogu samo da mu zavide dok stoji na vrhu planine Sent Viktoar (negdje i Sveti Viktor) i maše im, jer je ova njegova pobjeda skoro pa sveta stvar u ovom svijetu nesvetih. I neka izvuku iz ovoga pouke ili Handkeovu knjigu sa ukrasnih polica sa knjigama ispred kojih se slikaju.
Oduzeti Handkeu Nobelovu nagradu značilo bi dati prvenstvo nekulturi nad kulturom, skandalu nad umjetnošću i reviziji nad istorijom, a ovi koji sad laju na Nobelovu nagradu, neka se nje odreknu ako je ikada dobiju.
iskra.co
)){kind=small}
