-PIŠE: Marko Milačić

Postoji način kako se piše istorija srpskih država. Politika podrazumijeva sve i svašta, ali istorija Crne Gore podrazumijeva samo ono što je njen način i duh: vjekovi u kojima se, među ovim vrletima, brušio dijamant srpske slobode, najsjajnije zasijao, usred Njeguša, Njegošem.

I dok su se kraljevi povremeno svađali, Nikola i Milan, Nikola i Petar, Nikola i Aleksandar, niko od njih, pa ni njima potčinjenih, nikada, ni u primisli, nije doveo u pitanje ono nesumnjivo, da su Crnogorci Srbi. I to je najsjajnije zasijalo Njegošem: „Srbin srpskom rodu svome ovo djelce posvećuje...“, piše on u Pustinjaku cetinjskom. Ono što nikada, ni u primisli, niko nije doveo u pitanje, doveo je lažni car Milo Đukanović, sa svojom stranom svitom: Crnogorci nisu Srbi. Od tada su Srbi, najdržavotvorniji narod ove države, njeni neprijatelji. Današnja građanska Crna Gora podsjeća na samoupravno preduzeće iz socijalističkih vremena. Tamo gdje nema poštovanja za državotvorni narod, tamo gdje se on ponižava i poništava, gdje je država svačija i ničija, tamo je i privatni interes uzdignut iznad javnog, tamo nema kolektivne svijesti, tamo nema ni istorije.

Dnevna politika koju sujetne kleptokrate u Crnoj Gori nazivaju istorijom nije ništa vrijedno pamćenja, pogotovo ne istorijskog. Zato se, kao izdanci nove generacije političara i plejadom mladih intelektualaca, trudimo da svjedočimo u sadašnjoj Crnoj Gori da je srpski narod jedini zreli državotvorni oslonac Crnoj Gori i da bez njegovog učešća u državnom oblikovanju nema niti istorije, niti kolektivne svijesti, niti temeljne državnosti. Ovo ne govorim kao predsjednik partije i političar, nego i kao radnik, jedan od radnika, na ozbiljnoj istorijskoj stvari.

Mnogi su se u Crnoj Gori ovajdili zloupotrebljavajući Srbe. Teško je krenuti u crnogorsku politiku bez te vještine. Recimo, predsjednik Crne Gore: predvodio je srpske ratove. Potom je počeo voditi svoje. Koji god rat je vodio nije mogao bez Srba. Crna Gora je davno izgubila srpsku vlast, ali je ostala ništa manje srpska. I opet se sve vrti oko Srba. Srpska crkva, srpski jezik, srpski narod i „velikosrpska infrastruktura“. Sve je srpsko, i sve se vrti oko srpskog, u Crnoj Gori, više nego ikad.

Ko god je želio nešto da napravi u Crnoj Gori, morao je da nauči vještinu manipulacije Srbima, u politici posebno: bilo da je vlast ili opozicija. I stranci su shvatili: da bi uspjeli njihovi u suštini antisrpski politički projekti, morali su ih, i danas to čine sa pojedinim opozicionim partijama, nakalemiti na one partije sa prosrpskim korijenom. Dok ne uzrastu. Potom se, po pravilu, odriču srpstva. To je recept: bez Srba se, na početku, ne može; bez njih se, potom, mora. Mi smo od vrhovnog subjekta istorije u Crnoj Gori postali objekat, moneta za potkusurivanje i topovsko meso.

Srbi su u Crnoj Gori da preživljavaju, a da – i to je tužni, dosadašnji usud - čak ni nemaju jedinstvenu nacionalnu težnju i jasno definisani narodni interes i viziju. To je strahoviti kuriozitet, samo je važno da kuriozitet ne pređe u istorijsko ludilo. Šta nam je činiti? Važno je obuhvatiti taj kuriozitet dobrim, kvalitetnim ciljevima i mudrom vizijom za budućnost

Srbi ne smiju biti dio ovih igara u Crnoj Gori. Heterogeni i bez vizije ne ličimo na narod, a istorijski smo narod koji je najdržavotvorniji. Neophodno je jačanje kolektivne svijesti, državotvornog nacionalnog identiteta Srba u Crnoj Gori. Tu se ne treba dvoumiti i treba ignorisati političke opaske kako vlasti, tako i opozicije. Kao predsjednik opozicione partije ne mogu graditi svoju politiku na kukanju. Jedna je stvar to istaći i objasniti, a sasvim drugo je od toga praviti politiku, politiku kukanja, politiku srpskog kukanja. Mi smo vjekovima stvarali ovu državu i red je da je opet uzdignemo.

To je misija Prave Crne Gore: nacionalna i državotvorna misija, koja će u određenim koracima izvući Srbe iz nepravedne pozicije i društvenog geta u kome se nalaze više decenija u Crnoj Gori. Iako u teškom položaju Srbi moraju zaiskriti optimizmom i odnjegovati istinsku Crnu Goru. Nije problem Srba u Crnoj Gori crnogorska državnost, već antisrpska vlast.

Između onih koji su se na referendumu 2006. godine plašili privatizacije Crne Gore i protivili se njenoj političkoj nezavisnosti, i onih koji su sa dubokom rezervom podržali nezavisnost nadajući se da ona neće biti zloupotrijebljena protiv bilo koga i u korist bilo kog pojedinca ili kruga ljudi, Prava Crna Gora je u poziciji da danas razgovara i okuplja i jedne i druge i da zbog toga nikome ne treba da smeta niti što sam, recimo ja, Srbin, niti što želim da se Crna Gora dalje do kraja državotvorno razvija.

Vrijeme je za mudru državotvornu srpsku politiku u Crnoj Gori. Politiku koja će zrelo graditi mostove sa svima, a naročito u unutarpravoslavnom biću od čega dominantno zavisi stabilnost, budućnost, pa i opstanak Crne Gore.

---