- Piše: Čedomir Antić

Evropa obilježava trideset godina od pada Berlinskog zida. Iako je ovaj događaj u ono vrijeme bio viđen kao epohalan, najvažniji i sudbonosan, dostojan da označi „kraj istorije“ – on je eto kao globalno značajan opovrgnut već u septembru 2001. godine. Tada se istorija „vratila sa dugotrajnog godišnjeg odmora“.

Prije trideset godina činilo se da je ispravljena jedna stara nepravda. U suštini Moskva i njeni protivnici na Zapadu sporazumjeli su se u Potsdamu oko nesporne jedinstvene i demokratske Njemačke. U to vrijeme propao je realni socijalizam. Evropsko ujedinjenje ostalo je himera. Pod „evropskim krovom“ je dovršeno njemačko ujedinjenje, ali taj krov nije dovršen, čak nije ni izlivena ploča poslednjeg evropskog sprata. Unija je ostala u službi SAD, Britanije, Njemačke i, u manjoj mjeri, Francuske. One su se privremeno lišile dijela suvereniteta kako bi povećale moć svojih država u međunarodnim okvirima i umnogostručile nacionalno bogatstvo. Umjesto demokratske „zajednice vrijednosti“, Evropska unija postala je tek preduzeće birokratske špekulacije. Njen odnos prema ostatku Sovjetskog saveza - Ruskoj Federaciji - od početka je bio imperijalan. Nije bilo riječi o „Evropi do Vladivostoka“. Sarađivali su sa najkonzervativnijim i najautoritarnijim službama sa Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, dokazujući u Bosni i Hercegovini ono što nikada nisu bili spremni da prihvate u svojim državama i bivšim kolonijama. Prvo su neumjereno proširili uniju, a onda su pokazali da nisu zajednica ideala, već ograda jedne kulture. Granice katedrala proširili su samo za države koje se nalaze na strateški povoljnom mjestu za napad na Rusiju. To će jednog dana presuditi i u Crnoj Gori, a ne da li je neko „prelomio mozak“ i „promijenio kulturu“ – kao jedna u politiku zalutala pandurčina.

Berlinski zid je pao, nastale su posledice. Još je Hruščov 1961. jasno stavio do znanja Brozu da će s eventualnim padom ove barijere nestati i jugoslovenska država. Mnogi u srpskim i jugoslovenskim zemljama danas vjeruju da je pad zida bio globalna katastrofa i velika nesreća. Ne bih rekao da je tako. Njemački narod, baš kao i svaki drugi – srpski na primjer – imao je i ima pravo da živi jedinstven u jednoj slobodnoj i demokratskoj državi. To pravo ne treba da ospori i unižava prava drugih, zbog čega su često neophodni dugotrajni pregovori i bolni kompromisi. Velike sile slijede svoje interese - tako je bilo i biće. Vidjeli smo kako su im se njihove licemjerne namjere i neuspješni modeli poslije svega deceniju ili dvije konačno vratili da ih progone.

Nas treba da brinu sopstvene perspektive i težnje. Zašto smo došli u priliku da budemo objekat evropske politike? Kako smo dozvolili da se naše elite pokažu u tolikoj mjeri provincijalne, nedomišljate i kradljive? Da li je moguće da ljudi koji su se u jednom ipak izgrađenom sistemu dokopali najveće moći i najviših dostojanstava mogu svoje nacije i sebe da žrtvuju, recimo, ideologiji koja je umrla odavno prije nego što je srušen Berlinski zid, ili mantri da „Evropska unija“ nema alternativu u času kada njeni prvi ljudi govore o njenom raspadu.

Mislim da je pored zatvaranja Jugoslavije pred velikim usponom svijeta sedamdesetih i osamdesetih godina, isključenja iz slobodnog tržišta,kao i provincijalizacije naših univerziteta, važan argument ovdašnje krize nedostatak demokratije. Sva istraživanja pokazuju da bi doslovno praćenje demokratskih procedura i poštovanje volje građana većine i prava manjine, spriječili ratove i propast jugoslovenskog tržišta i bez obzira na neizbježni raspad zemlje, učinili da i eventualna kompromisna promjena granica i mogući gubici zbog tranzicije budu manji, podnošljiviji, a izgubljeno vrijeme kraće. To, ipak, nije odgovaralo raznim Đukanovićima i Tuđmanima. Trebalo je uzeti sve od nacionalizma, tranzicije, rata, pobjede, poraza, zločina i progona istih...

Obrazovanje i to evropsko – svjetsko, za naše elite i sve vrijedne i pametne ljude, bilo nam je neophodno da bi ljudi na vlasti vidjeli dalje od vrha svog nosa i dna džepova. Samo je potrebno nabrojati stambene poduhvate naših političara. Recimo u Srbiji. Velikog „mučenika“ i „vizionara“ Miloševića hvalili su kako živi u skromnom trosobnom stanu na Vračaru. Poslije je dobio jednu, pa drugu kuću. Ona u Tolstojevoj nedavno je prodata za oko 4 miliona eura. Đinđić je za nepunog mandata stekao nekada državnu kuću na Dedinju. Tadić je od svih državnih kuća morao da iznajmljuje jednu tokom osam godina. Molio je da mu je ostave poslije prestanka mandata: obećali su mu, ali su slagali. Nikolić je, evo, treću godinu posle prestanka mandata, u državnoj vili. Toliko o tome.

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)

---