-Piše: Vuk Vuković

Bacamo se kamenjem na Zmiju, odbijajući da priznamo kako se zahvaljujući njoj drugi pol prenuo iz nesvjesnog, sobom obloženog, prozirno izolovanog stanja, koje je, odmah, po prirodnom impulsu, upušteno u vrtloge samosvijesti, ugledavši samo sebe, u padu, jedinom autentičnom događaju, nanovo ustalo i nastavilo iz prašine graditi jednu želju, koliko krhku toliko i usamljenu, koja jeste i ostaje nevjerovatan rad volje kojoj se mora moći odati poštovanje, zarad upornosti što ne priznaje ništa, niti realno, niti zid i smrt. Birati svijest i smrt (svijet), govori da je čovjek lud za slobodnom koja jeste ratoborna.

Već zbog toga virtuelno više interesuje, budući da je s onu stranu realnog, naš san, mir, ideja, samoća u kojoj sve ozbiljno dobija svoju formu; umjetnost – iluzija što nastaje na temeljima nerazorljive tišine.

Je li sav grijeh u tome što smo poželjeli sopstvenu samoću u kojoj bismo mogli, poput Eloize u sjenkovitom samostanu, pisati beskrajna ljubavna pisma Njemu, u kojima nailazimo i na ove redove: „Radujem se zvijezdama, iako se zvijezde meni ne raduju.“ (Srce ogoljeno u ljubavi i religioznoj krizi, to je misticizam!)

Premreženi univerzum prije svega nas je otuđio; potukači i surferi, lovimo svijet u slici njegove cjeline, i to čini da usamljenost postaje sve očiglednija, precizno uglavljena među dovršene i nepomične stvari. Šta je drugo profil ako ne sadržaj ponuđen na jedan skamenjen način kakav je događaj koji se ledi u fotografiji? – Tehnološki san: budnost u postedenskom košmaru!

Suštinski, u postmodernoj dobi infantilne civilizacije, cjelokupni sadržaj odmotava se retrospektivno, samo i jedino zarad efekta koji dominira svim pokretnim pozadinama. Od spekulativnog nivoa došlo se do planetarnog spektakla! Umno nije još i danas stvarno, jer je sve, zaista, nadstvarno. Dakle, sve je dublja provalija između (kako je uočio Kant) – naše moći saznanja i stvarnosti kao takve...

Stvarnost stvari i njihovo odvojeno i zasebno funkcionisanje kao u slučaju beskonačnog i suverenog principa nesvjesnog iliti istine o nama koja je prognana i potisnuta u mračne predjele ojađene unutrašnjosti... Međutim, Ja ostaje privlačan projekat utoliko više što je osuđen na potpunu propast. Kompleksnost tog parčeta mesa i daška duha, ravna se sa kosmičkim udesom.

Tako da je hitan povratak Zmiji, koncentraciji i krugu, mudrosti i lukavosti koja uvijek već zna sa kojim to mogućnostima raspolaže, u pustinji realnog koja nas kuša bezbrojnim ponudama i fatamorganama u kojim se opet sebi otkrivamo kao stranci predati samoćama i smrti.

Pa ipak, nije li to cijena budnosti, nije li to bio jedini mogući način da se predamo čarima čula, koja nisu tu radi pribavljanja zadovoljstva, koliko prije da bi lučila izlučine tamne žuči, središnje tačke oko koje se svija melanholija. Odustati od stvarnosti (etičke ideje), i utopiti se u anonimno carstvo virtuelnog, sebe dati u bezbroj slika koje jesu Isto, nije li to vrhunac jednog nihilističkog stava što u bespovratnosti još jedino dokučuje sebe?

---