-Autor: Vlada Stanković

Predsjednik Turske Redžep Tajip Erdogan putuje u Vašington 13. novembra, godinu i po dana nakon prve posjete američkom predsjedniku aprila 2018. godine. Uprkos apsolutnoj, dvopartijskoj podršci oba doma američkog Kongresa sankcijama protiv Turske, na prvom mjestu zbog kupovine ruskog raketnog sistema S-400, američki predsjednik Donald Tramp je odbio da potpiše i uvede sankcije Turskoj, odnosno njenom predsjedniku, koga u svakoj izjavi javno naziva prijateljem.

Ova posjeta Ergodana prijateljski nastrojenom američkom predsjedniku dolazi u posebno osjetljivom trenutku za turskog predsjednika. Njegova igra moći sa invazijom na Siriju i napadom na Kurde nije proizvela onakav munjeviti efekat zastrašivanja i pozicioniranja kao jednog od najmoćnijih svjetskih političara, kakvom se Erdogan nadao. Upravo suprotno, prinuđen na ustupke i dogovore i sa Amerikom i sa Rusijom, on je svojom ofanzivom protiv sirijskih Kurda postavljen na mjesto običnog lokalnog moćnika, mjesta sa kog je očajnički želio da pobjegne. U trenucima kada se čak i obično izuzetno spora birokratija Evropske unije pokrenula i u ponedjeljak 11. novembra donijela odluku o uvođenju sankcija Turskoj zbog narušavanja suvereniteta države članice EU Republike Kipar, Erdoganova posjeta Americi predstavlja pokušaj spasavanja slike sopstvene svemoći i, istovremeno, postupak kojim se izražava otvoreno neprijateljstvo prema Evropi. Ovo poslednje je nešto što turski predsjednik dijeli sa svojim američkim kolegom.

Odgovor Redžepa Tajipa Erdogana i njegovog ministra spoljnih poslova Mevluta Čavušoglua na sankcije Evrope bile su već uobičajene i ponešto pojačane prijetnje. Najprije, da Turska ne namjerava da obustavi potragu, a zatim i eventualnu eksploataciju zemnog gasa iz Isključive ekonomske zone Republike Kipar, jer te vode smatra svojom teritorijom. To dobija posebnu težinu pred 15. novembar, kada turski dio Kipra i Republika Turska, koja ga jedina priznaje, slave 36 godina od proglašenja ove tvorevine. Zatim su uslijedile i nove prijetnje. Od onih već ponavljanih da će pustiti i pogurati milione sirijskih izbjeglica sa turske teritorije u Evropu, Erdogan sada ima i novi plan: Turska će osloboditi zarobljene predstavnike Isisa i poslati ih u Evropu, odakle su mnogi od njih i došli u Siriju. I u ovom pogledu Erdogan i Tramp se potpuno slažu. Američki predsjednik je na samom početku turske invazije, koju je neposredno odobrio, upravo tako odgovorio na pitanje zar se ne plaši da će turskim napadom na Kurde u Siriji mnogi džihadisti biti oslobođeni – da oni neće doći u Ameriku, nego u Evropu. A tamo, u toj neprijateljskoj Evropi, neka rade šta hoće.

S obzirom na nasilje Erdoganovih policajaca u Vašingtonu prije 18 mjeseci, kada je dvadesetak pripadnika obezbjeđenja turskog predsjednika napalo demonstrante ispred turske ambasade u američkoj prestonici, ali i pripadnike vašingtonske policije, američki glavni grad, političari i mediji, mnogo su otvoreniji u kritičkom izvještavanju o turskom predsjedniku, njegovom američkom kolegi i njihovim povezanim interesima. Iako su sudski postupci protiv većine pripadnika Erdoganovog obezbjeđenja čudesno prekinuti, otpor ovom nasilju, Erdoganovoj invaziji na Siriju, kao i privatizovanoj spoljnoj politici Donalda Trampa prouzrokovali su oštre kritike posjete turskog predsjednika i dobrodošlice koju mu sprema američki predsjednik. Osim toga, šira pobuna protiv američkog predsjednika dovela je i do otvorenih izvještaja o ličnoj ekonomskoj koristi koju Tramp i njegova porodica imaju zahvaljujući privatnoj diplomatiji, koja je u velikoj mjeri u odnosima sa „moćnim političarima“, raznim svjetskim autokratima, zamijenila zvaničnu diplomatiju.

Tako je jedna od glavnih tema vezanih za Erdoganovu posjetu Vašingtonu pomalo bajkovita, a u suštini jeziva priča o tri zeta koji su svojim ličnim prijateljstvom i isprepletanim ekonomskim interesima čvrsto vezali američkog predsjednika za turskog. Riječ je, prije svega, o neizbježnom zetu američkog predsjednika Džeredu Kušneru i Erdoganovom zetu i ministru ekonomije Turske Beratu Albajraku, koji je više puta bio u Vašingtonu kao lični izaslanik svog tasta, kako bi nagovarao američkog predsjednika da ne popusti u svojoj ljubavi prema turskom predsjedniku. Uz njih dvojicu, tu je i Mehmed Ali Jalčidag, zet jednog od najpovjerljivijih Erdoganovih saradnika, bogataša Ajdina Dogana – vlasnika dvije Tramp kule u Istanbulu, koje po ugovoru o franšizi nose prezime američkog predsjednika i obezbjeđuju mu milionske godišnje prihode.

Novac je time na najneposredniji i najogoljeniji način postao jedini jezik privatne diplomatije američkog predsjednika, što je uostalom bilo jasno i prije njegovog iznenadnog izbora na tu poziciju. Upravo je ovo na najbolji način potvrdio i nekadašnji američki ambasador u Ujedinjenim nacijama i do skoro Trampov savjetnik za nacionalnu bezbjednost Džon Bolton na jednom skupu u Majamiju prije nekoliko dana. Pridružujući se sve većoj grupi profesionalnih diplomata koji javno govore protiv privatizovane diplomatije sopstvene države, Bolton je posebno naglasio ekonomske interese koje Trampova ćerka Ivanka i zet Džered Kušner imaju u Turskoj, bračnog para koji je zbog tih interesa spriječio uvođenje sankcija ovoj zemlji nakon njenog odbijanja da odustane od kupovine ruskog naoružanja. Ukoliko Džon Bolton ove izjave bude ponovio i u svjedočenju pred američkim Kongresom u procesu opoziva Donalda Trampa, izgledi da američki predsjednik ostane na toj poziciji biće značajno umanjeni.

Za to vrijeme, u našem kraju Evrope, kineski predsjednik Si Đinping je boravio u posjeti Atini. Grčki premijer Kirijakos Micotakis nastavio je u ovom pogledu – iako to nikako ne priznaje – politiku Aleksisa Ciprasa. Micotakis je ponosno izjavio da će zahvaljujući kineskim ulaganjima Pirej postati najvažnija luka u Evropi – gotovo da je dodao: u kineskoj Evropi.

(Autor je profesor Filozofskog fakulteta i upravnik Centra za kiparske studije)

Peščanik.net

---