- Autor: Ognjen Radonjić

Oni koji se ne mire sa ovim sistemom korupcije, licemjerja i nepravde imaju dva izbora – da odu odavde ili da ostanu i da se bore za bolje društvo. Bježanija je masovna. Priprema za bježaniju takođe. S druge strane, oni koji za sada ostaju ovde, čast pojedincima kao što je hrabri i čestiti Aleksandar Obradović i izuzetno smjelim i profesionalnim novinarima ono malo nezavisnih medija što i dalje postoje, ili ćute ili izvode tviter revoluciju. Virtuelni pokreti nemaju ishod u realnosti. To bi, valjda, moralo da nam je jasno. Jedan korpus izgovora za ovaj suštinski pasivan stav je da ili niko od opozicionara ne valja, ili da se ovdje stvari nikada ne mogu i neće promijeniti. Drugi korpus objašnjava da se ovdje vlast smjenjuje regularno na svakih 10-12 godina ili da je ovdje nemoguće promijeniti vlast bez spoljne intervencije. U oba slučaja ishod je isti – umrtljavanje građanske inicijative i aktivizma – koje je, uzgred budi rečeno, u savršenoj harmoniji sa našom himnom u kojoj molimo boga da nas spase od sopstvene sudbine.

Naš školski sistem je postavljen tako da su kvalitet i individualizam nepoželjni. Loši đaci, koje smo mi proizveli, ostaju i vladaju. Čini se da smo kao društvo povjerovali u akcione junake. U novije doba su njihovo mjesto zauzeli superheroji. Nažalost, oni ne postoje. Da, čak i ako je neko posmislio da nam je predsjednik superheroj, prevario se. Osim što nije pravednik, završio je tamo gdje superheroji nikada ne završavaju – u bolnici. Naravno, sada je za očekivati medijsku tabloidnu invaziju s ciljem povratka statusa superheroja tipa da je on preživio nešto što niko drugi ne bi mogao, da je tamo sve vrijeme mislio na svoju zemlju i narod, a ne na svoje zdravlje i da nam se vratio da bi pobijedio na izborima, jer dok god je živ i dok god mu se tako hoće, niko ne može da ga pobijedi itd. No, ostavimo sve ovo za neki drugi put.

Od malih nogu gledamo filmove u kojima je s jedne strane pravednik sa izuzetnim moćima, dok se s druge strane nalazi čitav sistem oličen u garnituri zlikovaca i nemoćnoj i/ili korumpiranoj policiji. Zlikovci vladaju, institucije su pod njihovom kontrolom. Pravednik umije da se tuče sa njih dvadeset, da vrši diverzije, maestralno barata oružjem. Superheroji umiju sve to plus imaju i natprirodne moći. Filmski ishod je skoro uvijek pobjeda pravednika. Poruka ovih akcionih i superherojskih filmova bi valjda trebalo da bude da i kada smo sami i kada je naš cilj istinoljubiv i pravedan možemo da se izborimo za bolji svijet. Nikada ne treba odustajati od borbe i humanističkih ideala.

Marvelove filmove Skorseze je uporedio sa zabavnim parkom. Kopola je otišao korak dalje i izjavio da „Marvelovi filmovi nisu kinematografija zato što očekujemo da od kinematografije nešto naučimo, nešto dosegnemo, neko prosvjetljenje, znanje, inspiraciju“. Tu se ne bih složio sa njim. Akcioni junaci i superheroji su izmišljeni upravo zato da bi nam pomogli da dođemo do vrlo važnog saznanja – ljudi koji se bore za pravdu su prepušteni sebi samima, a budući da u stvarnom životu ne posjeduju natprirodne moći i vrhunske borilačke i oružane vještine, to jest budući da akcioni junaci i superheroji ne postoje, svaka borba za pravdu je u startu osuđena na propast.

Naravno, sami ne možemo ništa da promijenimo. Zbog toga je neophodno udruživanje. Do udruživanja, opet, ne može da dođe bez lične inicijative. Nažalost, realnost je da nam opcije ubrzano ponestaju ponajviše zbog masovnih odlazaka. I mi se već decenijama vrtimo u ovom poročnom krugu.

Vilijam Džejms, američki filozof i psiholog, 1897. je u Bostonu prilikom otkrivanja memorijala žrtvama građanskog rata upozorio američku naciju: „Najsmrtonosniji neprijatelji nacija nisu njihovi inostrani neprijatelji, već oni koji borave unutar njihovih granica. A od ovih unutrašnjih neprijatelja civilizacija je u stalnoj potrebi da bude branjena. Blagoslovena nacija iznad svih drugih nacija je ona u kojoj stanovnici, svojim djelima koja ne privlače posebnu pažnju, svakodnevno čuvaju svoj dar da budu građani tako što govore, pišu i razumno glasaju; tako što se trenutno obračunavaju sa korupcijom; to su ljudi dobre naravi; to su ljudi koji umiju da prepoznaju istinske ljude kad ih vide i koje preferiraju da im budu lideri u odnosu na sumanute stranačke pristalice i isprazne šarlatane. Takvim narodima nije potrebno da vode rat da bi opstali“. Dakle, građani su svojim svakodnevnim djelovanjem dužni da štite svoju privilegiju da budu građani. Odgovornost građana i njihova dužnost je da kontrolišu vlast. Ukoliko to kontinuirano ne čine, nema te vlasti koja neće posegnuti za skretanjem javnih resursa u privatne ruke.

Sloboda je stvar izbora – ona se gubi ako to dozvolimo i osvaja ako tako odlučimo. Niko nam je neće pokloniti.

(Autor je profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu)

Peščanik.net

---