- Piše: Budimir Vuković

Revoluciju u bivšoj Jugoslaviji, naročito u Crnoj Gori izvojevale su gromade koje su desetkovane u borbama, a kasnije od kukolja u svojim redovima, lakomih uvlakača koji su im podmetali da bi pismenu elitu smijenili primitivni čuvari države. Uz pomoć doušničke klike koja se savija kako duva vjetar i koja je izdašna na ovim prostorima, udbaški egzekutori, čuvari logora za svoje neistomišljenike – sa integritetom, stavom i slobodarskim duhom, traju na ovom prostoru uz iste metode, ista nepočinstva i zastrašivanja kao u vrijeme Informbiroa. Vrijeme prolazi, ali Udba još jaše na talasu Joksimović-Kapičić metoda. Nije čudo da na javnom servisu veličaju likove poput Đilasa ili Kapičića. Krvnici svoga naroda postaju besmrtni u politici koja opstaje na podjelama naroda.

Zakopane jame iz Drugog svjetskog rata zasjenjuju golootočki zločini za koje ne samo što niko nije procesuiran već se veličaju s vrha vlasti. Šminkanje istorije otvara mogućnost njenog ponavljanja, a neosvjetljavanje zločina (ma sa koje strane odlazili) priziva nove. Udbaško-doušnička mašinerija prema kojoj je „Veliki brat“ malo dijete traje od pisane istorije Crne Gore. Od memoara Sime Popovića, Plamenca i Dragana Radevića o goolotočkom kazamatu. Jedni protiv drugih – to je sudbina sprskog naroda na ovom prostoru. Izdaja brata od strane brata, izdaje oca od strane sina ili kćerke, a da ne govorimo o izdaji komšije od komšije. Jesmo li mi slobodarski ili izdajnički narod nek svako prosudi po svom nahođenju?

Današnji trend veličanja tuđina, a nipodaštavanja svoga nije od juče... Zavist i mržnja prema svome, naročito prema onome ko odskače po pitanju slobodarskog duha, moralnog stava i doslednosti karakteristika je mračne unutrašnjosti koja izbija na površinu u kriznim momentima. Mi smo narod koji je kamenovao kuću Svetog Petra Cetinjskog, kome ništa nije sveto ni do koljena.

Kad je vlast u pitanju za našeg čovjeka ne postoji ni moral ni savjest. Ovo je uočljivo naročito u prekretnici kao što je tranzicija – uvezeni pojam koji je uništio i ono malo morala i tradicije... Unutrašnja tjeskoba, zavist i kult vlastodršca, primitivizam i prenebregavanje kulture i duhovnosti karakteristika su Montenegrina. Osjećaj za zajedništvom zamijenio je potrošački mentalitet, narciosidnost i hipohondrija.

Ko je još iz vlasti podnio ostavku za krađu ili nečinjenje koje je nanijelo štetu društvu? Srođeni su sa institucijama, a kada na njih neko slobodouman uperi prst on bude proglašen za neprijatelja. Kako se neko usudio da se drzne protiv države koja je svetinja? Za to će se pobrinuti dežurne patriote kojih je na svakom koraku i koji brinu da se žabokrečina ne uzburka. „Hajka“ Mihaila Lalića odslikava tužnu realnost koja na ovom području traje od davnina.

---