-Piše: Krsto J. Pejović

Nije novo ako se kaže da svak posjeduje um ukoliko ga ne vode loše ideje i zle namjere. Dušeni mir je pozitivno razmišljanje i tu dileme nema. Za one koji duševni mir imaju svi putevi su moralno dostupni. Stoga i posjećanje da je svaka ličnost gospodar svoje duše, a i sudbine ako sebi i drugima želi dobro. Ukoliko je čovjek dobrotvor i spreman na praštanje, njegov um nije zao, već spreman za dobro drugih. Zebnja, briga, pa i strah nameću da se kaže da nema dovoljno onih koji bi bili dobročinitelji i praštali drugima za uvrede, povrede, poniženja i nanošenje zla. Neophodno je zato više molitve za dobročinstvo i praštanje. Svako dobročinstvo i praštanje predstavljaju vidni oblik ljudskosti. Stoga je neophodno da više vjerujemo u ljudska činjenja koja su upućena prema dobročiniteljstvu i praštanju. Danas bi se nauka mogla pozabaviti strukturom čovjeka, jer je manje praštanja, a nikad više potrebe da to činjenje bude prisutno kao „blaženi, od boga dati čin“. Stiče se utisak da je čovjek zaboravio na tu etičku stranu koja se ne može zamisliti bez praštanja. Valjda čovjek nije izgubio značenje ovog vijek-vjekova prisutnog principa, koji je bio „uvijek skladan, sa Božjom voljom.“. Svugdje, na žalost, ima mjesta za prinudu, i tu rezultat ne izostaje, ali poštenje nema rezultat koji bi bio za pohvalu.

Sve se, izgleda, vrti oko novca, pa se veličina jednog čovjeka ne mjeri dobrim djelima i praštanjem. Zaboravlja se da je veličina čoveka utoliko veća, ukoliko prelazi preko uvreda, ukoliko prašta. Bogatstvo nije vrlina, već je bogatstvo praštanje. Nikako da čovjek dovoljno djeluje u tom pravcu. Častan čovjek nije „odjeven“ kapitalom, već vrlinama, kao što su: dobra duša, častan obraz, dobročinstvo i praštanje. Zaboravlja se da je praštanje osnov za dobre međuljudske odnose. Otuda je mrzitelja sve više, a popuštanja sve manje. Probleme u životu moramo prevazilaziti najčešće praštanjem, jer ono udahnjuje mir. Nikako da se shvati da je ljubav na djelu „opipljiva i Bogu mila“. Praštanje eliminiše svako zlopamćenje. Jednostavno, moramo napuštati naše navike, i sebe praštanjem učiniti uzvišenim i nepobjedivim. U tome je naša hrabrost i dobročinstvo. Najveći neprijatelj današnjeg čovjeka je gubitak ljudske vrijednosti. Da li smo danas sposobni za praštanje iz sažaljenja? Očito ne. Inače, bez sažaljenja nema ni pravičnosti. Pomanjkanje praštanja društvo treba da zabrine, jer je to pojava koja već duže uzima maha. Praštanje je dužnost i nužnost koje treba da oblikuje sveopštost i neophodnost, ako „čovjek želi da liječi društvo“. Ne zaboravimo da je praštanje ne samo osjećaj milosrđa već i zadovoljstva. Ono nije formalni princip morala, već izvedena faktičnost koja nosi i radost, da ne kažemo „punoću života“. Praštanje ponajviše odgovara zahtjevima današnjeg vremena. Praštanjem dobijamo svu sadržinu morala, jer je praštanje osnov morala. Ljudsko dostojanstvo ne može ignorisati praštanje, već njime mora prevazilaziti svaki nesporazum, nerazumijevanje i porok. Čovjek svu svoju djelatnost treba da upravlja ka dobru i milosrđu, što je postupak ka krajnjem cilju - poštovanju. Treba se držati one biblijske da „sve što hoćeš da tebi drugi čine, to čini ti njima“. Ako se tako hoće, u tome vidimo biće čovjeka i „punoću života čovjeka“. Odnos prema praštanju mora biti takav da se ta „radnja“ poima kao vrijednost bez koje moral nije potpun. Praštanje je dobro koje proizilazi iz duše čovjeka, jer se moral cijeni više nego zakon.

Praštanje je stimulacija za dobro ponašanje, jer đavo je „otpadnik i nevjernik“. Oni koji praštaju obilježili su život. Njihova dobra djela su podsjećanja za razvijanje osjećaja za praštanje. Treba se naučiti praštati, jer navikavanje na praštanje je ujedno i učešće u nekom zajedničkom zadovoljstvu. Livije bi kazao: „prijateljstva moraju biti besmrtna, a naprijateljstva smrtna“. Andrić bi dodao: „Ljudi su nam potrebni, a nikako se ne može živjeti bez praštanja“. Dakle, praštanje je neophodan životni zadatak, koji bi, bar donekle, doveo do restauracije morala.

---