-Autor: Miroslav Filipović

Jednog ljetnog dana u predvečerje rata, moj otacje kupio prvi i, ispostaviće se, jedini automobil u svom životu. Djedova „lada”, koju je povremeno vozio, odslužila je vozni rok kvareći se, takoreći, čim bi se u nju sjelo i kresnulo ključem pa je, stvarno i simbolički, otišla na otpad otprilike u isto vrijeme kada je tamo završio i Sovjetski Savez gdje je bila proizvedena.

Otac nikada nije bio od dugih vožnji i velikih automobila. Biće da je bio jedini gastarbajter koji se onomad, sredinom sedamdesetih, iz Njemačke vratio vozom, a ne u „mercedesu” ili bar nekom „opelu”. Za volan je sjedao samo kada bi baš morao.

A onda se jednog dana u rano ljeto ranih devedesetih nenajavljeno dovezao kući u ganc novoj, hm… limuzini.

Mama i ja izašli smo pred zgradu gdje se na suncu presijavala meksičko plava karoserija „juga” 55”, štono bi rekli – tek izašlog ispod čekića.



„NI PREVELIK, NI PREMALI“



Bila je to „Markovićeva godina“, odjednom se pristojnije živjelo i mnogi su tada po nove automobile otišli skoro k'o u samoposlugu.

Socijalistička država bila je u raspadu, tržište već skoro sasvim otvoreno i svi koji su tih dana kupovali automobile dovozili bi se kući, poput mog oca, u novim automobilima, ali za razliku od njega – u „fordovima“, „golfovima”, „renoima” ili na ovdašnjim cestama dotad rijetko viđanim japanskim i korejskim kolima.

No, moj otac, uvijek nekako nerazmetljiv, odlučio je, eto, dovesti kući „juga”. Nije to bio iskaz nekog prkosnog patriotizma u doba nabujalog domoljublja. On je, naprosto, doživio taj „jugo” posve apolitično, kao razumnu mjeru stvari koje su (mu) silom prilika postale nužne.

„Za nas će biti taman, ni prevelik ni premali…“, kazao je majci i meni, više uvjeravajući sebe kako je „dobro kupio“.

U tom „jugu” i sam sâm stekao vozačko iskustvo. Tek kasnije, kada sam prvi put sjeo u neka druga i bolja kola, shvatio sam koliko je taj automobil bio nezgrapan i tvrd, odnosno – da kažem to na fin način zahtjevan za vožnju.

Moj se otac, međutim, nikada nije požalio (možda u sebi jeste, ali nikad naglas) već je s tim „jugićem“ uspostavio emotivnu vezu kakvu ljudi u kasnim srednjim godinama običavaju stvoriti sa svojim limenim ljubimcem. U trenutku nadahnuća čak mu je dao i „indijanski“ nadimak – Plava strijela - te se dirljivo brinuo o njemu sve do rastanka.

Prodao je „juga” prije 11 godina, u jesen, baš nekako u vrijeme kada se taj, kako neki tvrde, „najgori automobil u povijesti“ prestao proizvoditi. Otac je okačio vozačku dozvolu o klin, odjavio je registraciju, objavio da prodaje „Plavu strijelu“ te je ubrzo i prodao za nevelike pare nekom mehaničaru koji ga je kupio „zbog djelova“.



VOZILO ZA NAPAD NA ZAPAD



Zemlja u kojoj se „jugo” prestao proizvoditi nije bila ona u kojoj je pompezno i ambiciozno počela njegova proizvodnja i po čijem nadimku je dobio ime. „Jugo” je trebalo da bude unaprijeđena verzija „stojadina” pa se prvobitno zvao „zastava 102”.

Nešto kasnije, kada mu je namijenjena (pre)zahtjevna uloga izvoznog brenda za propagandni napad na Zapad, dobio je svoje pravo ime: najprije s domaćim početnim „J“, a potom preinačenim u zapadnjačko „Y“. Dvadesetak godina kasnije znaćemo da je povijest tog malog, ne baš pouzdanog i često osporavanog automobila ujedno bila i povijest posttitovske Jugoslavije, zemlje u uznapredovalom raspadanju koja je na koncu propala kao što je propao i pokušaj da „jugo” osvoji Ameriku.

S često preuveličanim manama i nedostacima, „jugo” je bio slika i prilika Jugoslavije koja je nakon Titove smrti trudila da se sačuva, pa i da uljepša svoj imidž na Zapadu. Ali, s „jugom” to nije išlo lako. Bio je premalen i preslab za velika i surova zapadna tržišta, zastarjeli hibrid dvaju „fiata” (127 i 128) s početka sedamdesetih koji je američke kupce mogao privući jedino iznimno niskom cijenom (oko 4.000 dolara).

Ne čudi stoga što je ubrzo postao predmetom sprdnje i zbijanja šala. Koliko god da su mu neki, poput moga oca, nježno tepali, toliko su se mnogi „jugiću“ grubo rugali. Parkirao se u zapadnu pop kulturu, postao (anti)junak viceva i epizodistički rekvizit za karamboliranje u holivudskim filmovima kasnih osamdesetih i devedesetih („Otkačeni detektivi“, „Vrana“, „Umri muški 3“, „Bowfinger“…).

Zapravo je nevjerojatno kako je „jugo” zahvaljujući svojim stvarnim i nakalemljenim manama (stručnjaci će reći da ni približno nije bio „najgori automobil u povijesti“) uspio postati opštepoznat. Ameriku je osvojio sporednim putem, kao „ružno pače“ automobilskog tržišta i kroz viceve koji su se prepričavali u tamošnjim domovima. Time je na neki gorko simpatičan način ispunio zadatu ulogu, doduše epizodnu, te osvojio Ameriku, ali na način kako to nije bilo zamišljeno.



„EKONOMIČAN, A NIJE BRZ“



Odavde se s kiselim smiješkom gledalo kako ga tamo preko bare mučki turiraju, nemilice razbijaju i još mu se rugaju. Kao u čuvenoj sceni iz serije „Slučajni partneri“ kada Sibil Šepard i kolege s posla „obraduju“ Brusa Vilisa poklanjajući mu „jugo”, a ovaj kaže svojoj partnerki: „Znaš, Medi, po prvi put u životu ostao sam bez teksta.“

Ili kada u trećem nastavku serijala „Umri muški“ Brus Vilis (opet!) pita Semjuela L. Džeksona „kakvo je to g**no od automobila“ na šta mu ovaj odgovori: „To je „jugo”, ekonomičan, a nije brz“.

U Jugoslaviji je „jugo” bio naslednik svojih tada već isluženih predaka – fiće i stojadina - automobil za mase po mjeri olabavljene socijalističke uravnilovke. S jedne strane je oko „juga” već u startu bio ispleten ideološko-politički mit domaćeg automobila (istina, stvorenog na italijanskom dizajnu) zapakovanog za zapadna tržišta. Svjetski, a naš – rekli bi.

U 28 godina proizvodnje na ceste je izašlo skoro 800.000 primjeraka, od čega je četvrt miliona komada izvezeno. Prvi prototip darovan je Titu koji je bio navikao na „mercedese”, „kadilake” i „rols rojseve”, a legenda kaže da je nakon svečanosti, zgranut poput Brusa Vilisa desetak godina kasnije, dao ključeve darovanog „juga” nekome svom saradniku kazavši „Boga ti, što je ovo!?“.

Prvi serijski proizveden primjerak sišao je s trake u kragujevačkoj „Crvenoj zastavi” uoči Dana republike 1980. godine, kada Tita više nije bilo. „Jugo” je, kako reče Semjuel L. Džekson u „Umri muški 3“, malo trošio, ali nije bio za daleke vožnje.

S druge strane, narod ga je vozio i silom prilika volio, i istodobno smišljao šale na njegov račun od kojih su možda najčuvenije one: „Čemu služe grijači zadnjeg stakla na „jugu”? – Da se onima koji guraju ne smrznu ruke.“ i „Što su kočnice u „jugu”? – Dodatna oprema.“ Neke šale bile su puno gorče, poput one da je najveća želja vlasnika „juga” da jednoga dana kupi automobil. Ili one koja kaže da se „brže od „juga” raspada jedino država u kojoj je proizveden“.

Potonji vic dijelom se pokazao tačnim. No, iako se Jugoslavija raspala, „Crvena zastava” nastavila je proizvoditi „jugo” još petnaestak godina, ali uz velike probleme. Stoga je u novembru 2008. ugašena proizvodnja „juga” kojim smo se, slikovito rečeno, odvezli iz Juge.

(Al Jazeera)