-Piše: dr Blažo Zlopaša

Riječi iz naslova su dragulji govora u Crnoj Gori. Prva riječ kastig označava: bruku, čudo, sramotu, svađu, psovku, zlo... A šta je kastigulja ili imbretnica neću objašnjavti, neka oni koji ne znaju dokopaju podebelu knjigu u šake „Rječnik Njegoševih riječi“, pa će saznati šta znače i koliko nas „adnanizacija“ i „aktuelni trend“ udaljavaju od sopstvenog identiteta. Za razliku od riječi konvertit, koja je nastala od njemačke riječi konvertit i engleske riječi convertite, a potiče od riječi konvertere i znači: okretati, obrtati, prevrtati. Ova tuđica našla je pogodno tlo u Crnoj Gori i baca nas u kaljugu novokomponovanog identiteta i mentaliteta, sačinjenog u bućkurišu lingvističkog, nacionalnog, moralnog i religijskog nametnutog identiteta. Konvertiti nijesu od juče, njih je bilo u srpskom narodu i u tursko vrijeme, iz istih pobuda kao i danas, pohlepe i bogaćenja, a Njegoš ih opisuje u „Gorskom vijencu“ stihom: „Poturči se plahi i lakomi, mlijeko ih srpsko razgubalo...“

U svakoj ćeliji bića dostojanstvenog Crnogorca utkani su Vukovi i Njegoševi biserni pojmovi, što je nemoguće na silu izbiti. Jedno od značenja riječi kastig je bruka. Preteške su riječi diplomatskog službenika, još u funkciji diplomate- savjetnika „da hram treba spaliti i sva ta goveda tamo!“. Mnogi će to definisati kao poremećaj uma. Međutim, nije u pitanju bolest. Ali, jeste psihijatrijski slučaj, poremećaj ličnosti. Poremećaj ličnosti može se najkraće objasniti kao karakterističan način mišljenja, osjećanja, ponašanja, koji se ispoljava u svakodnevnom životu. Na poremećaj ličnosti mogu uticati razni faktori, ali u ovom slučaju to su slast i strast vlasti. Pokušaću da „branim djelo“ pomenutih aktera ovog kastiga i kastiganja! Nije mi prvi put da to činim uspješno, a nije lako kastig braniti, pogotovo kad je u pitanju kastigulja. Kada masa nagrne na jedinku i hoće da je javno urniše, humano je staviti se u njenu odbranu. Profesija mi nalaže da sve što činim činim iz humanih pobuda! To sam jednom prilikom vrlo uspješno i obavio, a kastig i imbret bio je mnogo manji od ovoga koji su učinili diplomatska savjetnica i tri ambasadora! Naime, početkom 1982. godine, profesorka književnosti Mubera Mujagić iz Sarajeva tražila je da se „Gorski vjenac“ i Njegoš, kao genocidni pisac, izbace iz svih školskih programa, jer vrijeđaju vjerska osjećanja muslimana. Obrušila se i na Ivana Mažuranića. Svoj zahtjev obrazložila je opširno u nedeljniku „NIN“. Najveća srpska pera ustremila su se osporavanjem i žestokim napadima na profesorku književnosti. Polemika se rasplamsala i otegla tri mjeseca. Najpoznatiji književnici, javni kulturni radnici, a redakcija nedjeljnika nije štedjela prostor, da se brani Njegoš i njegovo djelo od Mubere! Riješih da „podržim“ Muberin stav! Napišem tekst. U to vrijeme nije bilo elektronske komunikacije. Uz tekst pošaljem i svoj zahtjev uredniku da redakcija ne bira naslov nego da ostavi moj naslov „Mjesna zajednica iznad svega“! Obaviješten sam da je redakcija odlučila da višemjesečni besmisao završi mojim tekstom, u skladu s latinskom poslovicom finis coronat opus- konac djelo krasi! Prva rečenica mog teksta nagovijestila je smisao „odbrane“, naglašavanjem - da po vjeroispovjesti nijesam musliman, da se ne bi shvatilo da iz tog razloga želim da „branim opravdane“ stavove književnice, koja je na Beogradskom univezitetu diplomirala srpski jezik i jugoslovensku književnost. Narednom rečenicom izvinio sam se čitaocima da mi ne zamjere „nepoznavanje pravopisa“, jer „ne znam “, da li se musliman piše malim ili velikim slovom! Tada nije postojala nacionalnost Bošnjak! Prvo sam „napao izvjesnu“ Isidoru Sekulić, koju je prije mene raskrinkao drug Đido, dežurni čuvar čistote u književnosti, i upitao sam se ko je ona i s kojim pravom se „petlja“ da ocjenjuje Njegoševo djelo i izgovori „glupost stoljeća“: „Njegoševo sveukupno stvaralaštvo treba uklesati na najvećim liticama od Durmitora do Triglava, ako bi se desio smak ove civilizacije, da narednoj ostane nešto vrijedno”! Naglasio sam „kakva nebuloza izvjesne Isidore“, čime želi da ospori „opravdane“ Muberine stavove. Podugačak je bio spisak akademika, književnika, javnih i eminentnih kulturnih veličina, koji su osporavali Muberu. „Kritikovao“ sam njihove izjave kao „gluposti vijeka“ da je Njegoševo djelo nadvisilo ne samo vijek u kojem je nastalo i vijek koji je na izmaku, nadvisivaće i u sledećim vjekovima, uprkos tome što Njegoš nije obavještavao mjesnu zajednicu šta i o čemu piše! Citirajući Njegošove stihove: „Lepo, lipo, lijepo i ljepo- belo, bilo, bjelo i bijelo-listovi su jednoga cvijeta- u isti se pupoljak odnjihali- sitnarije đecu zabavljaju...“, naglasio sam da se iz tih Njegoševih misli može izvući „nepobitan zaključak“ da Njegoš nije bio samo „genocidni pisac i srpski nacionalista“ nego i „unitarista“. Kao roditelj, naglasio sam „da nikada neću pristati“ da se djeca u školskim udžbenicima opterećuju „takozvanim velikanima prošlosti“, počev od Njegoša, Dositeja Obradovića, Vuka Karadžića, Ivana Gundulića, Alekse Šantića, Čika Jova Zmaja, Nušića, Cranjskog, Petra Kočića, Bore Stankovića, Jovana Dučića, Stevana Sremca, Radoja Domanovića, Isidore Sekulić, Branka Radičevića, Sterije Popovića, Iva Ćipika, Sime Matavulja, Iva Andrića... Ako bi se ovi „takozvani“ velikani prošlosti našli u udžbenicima, teško bi došli do izražaja mnogi pisci iz mjesnih zajednica! Braneći „opravdane“ stavove književnice Mubere, neophodno je bilo zauzeti konačan stav na koji način vrednovati Njegoševo djelo!? To samo može uraditi njegova mjesna zajednica Ivanova korita, gdje je ovaj velikan, „genocidni pisac i srpski nacionalista radio i pisao, a mjesna zajednica nije imala pojma čim se bavi i šta piše!“

Moja vizija se ostvarila. Velikani prošlosti koje sam naveo izbačeni su iz školskih programa u Crnoj Gori, a umjesto njih, u udžbenicima su pisci iz mjesnih zajednica! I naziv jezika je rogobatan, crnogorski-srpski-hrvatski-bošnjački... A što se tiče „spaljivanja hrama i goveda“ o tome ponajbolje kazuje Njegoševa misao: „Svak je rođen da po jednom mre, čast i bruka žive dovijeka!“ Ali, postoji i ona druga. Da je diplomatska savjetnica izrekla poruku „da treba spaliti neku džamiju ili katoličku crkvu, i sva goveda tamo“ izgubila bi svoj status, kao i sva tri pomenuta ambasadora za kastig time što su odlučili da plate kaznu savjetnici, čime su se saglasili sa onim što je kazala... Važno je da su „goveda“ pravoslavna i srpska tako da je šteta manja! Na kraju, da se radoznali ne bi mučili da traže „Rječnik Njegoševih riječi“, jer ga je u Crnoj Gori teško naći, objasniću šta znače imbret. To je, sprdnja, bruka, sramota i ruglo. A imbretnica je osoba koja se obrukala!

---