-Piše: Boris Jovanović

Ne mislim da se nećemo nikada osloboditi, samo mislim da će slobodica stići prekasno...

Kad stigne, a prekasno će stići, nećemo je ni osjetiti. Nećemo je prepoznati. Neće nam trebati...

Kako slobodicu- majčicu da prepozna rob kome je ropstvo postala sloboda...

Kako da je osjeti sužanj koji sužanjstvo osjeća kao slobodu...

Otišlo je ovo predaleko...

Kad smo se rodili, a valjda smo se rodili, moj zemljače, nešto je škljocnulo. Dva puta. Prvo zaključavanje, onda pritvrđivanje. Da slučajno ne pobjegnemo, kao da smo, onako bespomoćni kao larve, mogli nekuda odbježati...

To škljocanje crne brave u crnoj zemljici oglasilo je naše rođenje. Rođenje u ropstvu, u zemljici koja se diči slobodarstvom... Nije nego...

Od rođenja u nama odjekuje škljocanje crne brave. Jednom- da zauvijek zaključa. Drugi put- da zauvijek pritvrdi zaključanoga...

Škljocanje će se još jednom čuti, ali ne zna se kada... Jednom da otključa roba, drugi put da ga oslobodi...

A kad se brava otključa, zaključaće se sloboda. Jer rob, prestrašen od slobode koja je prekasno došla, zakukaće da ga u tamnicu vrate...

Sloboda će mu biti utvara strašnija od strašnih tamničara. Njeno lice će biti nakaznije od svih nakaza koje su nam uzele slobodu...

I ako volimo državice, titogradske ili biogradske svejedno, volimo tamnice. Ne volimo slobodu, jer smo zaboravili šta to bješe ljubav prije nego što smo zaboravili šta to bješe sloboda...

Još malo, pa sluđene i stuljene mogu i da nas otključaju. Nećemo se radovati, jer ne umijemo. Prošlo je vrijeme radovanja u tamnici. U tamnici su se radovali sluteći slobodu, a mi slutimo sve osim slobode...

Slutimo, recimo, grdne lančine, pa cjelivamo voljene lance kao da cjelivamo slobodu...

Tako nas barabe učile od najranijih dana...

Kad su trebali da u nama propire plamen slobode, zasuli su ga glibinom ropstva...

Oni koji su se dičili sopstvenim slobodarstvom, sopstvenom čistotom...

Kad su nam zapetokračili zvjezdicu na čelu, zakatančili su nam slobodicu u srcu. Poslije su je samo spućenu pridavili. Umrla je u strašnom ropcu u strašnim kazamatima najvećih slobodara...

Učili su nas da volimo tamničare. Ko nije volio tamničara, govorili su, ne može voljeti slobodu...

Tako su dokazivali svoje slobodarstvo dokazujući ljubav prema tamničaru...

U ovim slobodarskim zemljicama ljuđi i junaka...

Bili su to dani pravde i slobode, palamude obespravljeni robovi prisjećajući se dana nepravde i ropstva...

A onda je došla neka nova sloboda i okovala robove novim lancima. Naprednijim, demokratskim...

Ko ne uživa u demokratskim lancima, taj ne zna šta je sloboda...Ko ne voli napredne lisičine, taj ne voli rođenu slobodu...

I robovi su počeli da uživaju. Okovano izbezumljeno stado uzvikivalo je-živjela sloboda...

Izbezumljenici se diče umom. Njihov um zna šta je sloboda. Njihovo ropsko srce joj kliče.

Na žrtvenik poganog ropstva prinose opoganjenu slobodu...

Ko proda slobodu, dobije ropstvo. A ropstvom se jedino u ovoj slobodi može trgovati...

I tako su tamničari postali oslobodioci. I tako su jadne i ponižene državice postale crne i crnje tamnice...

I zato ćemo biti na doživotnoj robiji...

I kada izađemo iz sramote i stida, učiniće nam se da izlazimo iz sebe...

I kad izađemo iz vučićevske i đukanovićevske tamnice, ona neće izaći iz nas...

Zato je doživotna. Zato je smiješno da strašnije ne može biti...

(Autor je književnik)

---