-Autor: Geri Jung
Privlačnost svakog predsjedničkog kandidata, rekao je jednom
Raymond Price, pisac
Niksonovih govora, počiva na „visceralnoj, neartikulisanoj, neanalitičkoj reakciji koja je proizvod osobene hemije između glasača i predstave o kandidatu⌠Nije važno ko se zaista nalazi pred nama, važno je ono što je javno projektovano“. Na tu projekciju „više uticaja imaju mediji i način na koji se oni koriste nego kvaliteti samog kandidata“.
U Britaniji nemamo predsjednika države, ali svaki put kada dođe vrijeme izbora dvoumimo se između predsjedničkih i parlamentarnih impulsa. U anketi koju je sproveo Hansard 2015. pokazalo se da tri četvrtine ispitanika ne znaju ime svog lokalnog predstavnika u parlamentu. Partijski lideri su poznati široj javnosti, naročito otkako su uvedene javne debate. Ali moguće je da je mjera u kojoj se glasači opredjeljuju na osnovu ponuda partijskih lidera precijenjena. Politički programi jesu važni, kao i uvriježena politička opredjeljenja. Ipak, iskustva iz svakodnevnog života mogu sve to promijeniti. Laburistički aktivisti koji su 2017. radili u Zapadnom Harouu primijetili su da glasači češće govore o bacanju smeća na nedozvoljenim mjestima nego o Korbinu.
Par dana pred izlazak na birališta 12. decembra, čini mi se da je ključno pitanje ovih izbora ipak povjerenje. Za konzervativce, pitanje glasi hoće li glasači povjerovati u ono što im govore; za laburiste, pitanje je koliko su glasači uvjereni da je Laburistička partija sposobna da ostvari sve što obećava. Za torijevce taj izazov seže do samog vrha. Njihov lider je lažov. To nije stvar partijske surevnjivosti. To je činjenica. Uvijek kada se u televizijskim debatama potegne pitanje istine ili povjerenja u vezi sa
Borisom Džonsonom, publika u studiju se smije. I za to ima dobre razloge. Dobio je otkaz u „Tajmsu” zbog izmišljanja citata, a sa mjesta ministra u sjenci sklonjen je zbog laganja o ljubavnoj aferi. Laže javnost kada govori o broju policajaca, bolnica i medicinskih sestara koje ćemo imati ako on pobijedi. Lagao je kraljicu o suspenziji parlamenta. Pa je onda još lagao na istu temu. Laže kada govori o svojim oponentima – tvrdio je da
Džeremi Korbin želi da ukine vojsku ili zabrani MI5. Laže svoje saveznike, uključujući i Demokratsku unionističku partiju na koju su se torijevci oslanjali ne bi li osigurali većinu.
Najmanje mu vjeruju oni koji ga najbolje poznaju. Njegov bivši poslodavac u „Dejli telegrafu”,
Maks Hastings, rekao je da Džonson „ne bi prepoznao istinu o svom privatnom ili političkom životu čak i kad bi je izveli pred njega da je prepozna na postrojavanju u policijskoj stanici“. Kada je bio ministar spoljnih poslova, premijerka
Teresa Mej mu je uskratila pristup najvažnijim obavještajnim podacima jer mu nije vjerovala. U maju je tvitovao da je upravo glasao, iako nije bilo izbora tamo gdje živi niti u izbornoj oblasti koju predstavlja. Tvit je ubrzo izbrisan.
To je zarazilo i njegovu partiju. Ne zato što njeni lideri nikada ranije nisu lagali, već zato što je drsko, otvoreno i bezočno laganje po kojem je Džonson poznat sada postalo norma. Promjena naziva naloga pres kancelarije Konzervativne partije na Tviteru u @factcheckUK na veče debate ili neuspjeli pokušaj
Majkla Gova da sa sopstvenim kamermanom upadne na debatu partijskih lidera o klimi, da bi kasnije tvrdio da se torijevicma ne dozvoljava da učestvuju u debati, samo su dva primjera.
Problem na strani laburista nije u tome što glasači sumnjaju u Korbinovu iskrenost. Ključni problem je to što za glavnu ponudu laburista – ambiciozni manifest koji predlaže redistribuciju bogatstva, reinvestiranje u javne servise i nacionalizaciju nekih sektora ekonomije – mnogi strahuju da u praksi nije ostvariva.
Glasači imaju utisak da im se svakog dana nudi nešto novo. Prošle sedmice je obećan besplatan doručak za djecu u siromašnim školama, smanjenje cijene sezonske vozne karte za trećinu i 100 miliona funti pomoći za zimska skloništa za beskućnike. Kao i ostatak zemlje, vjerujem da je opšte usmjerenje takvih obećanja i politika dostojno hvale. Više od pola zemlje smatra da je nejednakost prevelika. Većina vjeruje da žeqeznica, vodosnabdijevanje i energija treba da budu nacionalizovani. Polovina podržava predlog za povećanje poreza za bogate da bi se finansirao državni sistem zdravstvene zaštite (NHS).
Ali svaki put kada laburisti izađu sa novom ponudom ja se uznemirim. Ne zato što mislim da naša zemlja to sebi ne može da priušti: zemlja je bogata, a laburistički manifest predlaže da se nivo javne potrošnje podigne malo iznad prosjeka za razvijene zemlje i ispod onoga u Norveškoj, Švedskoj i Francuskoj. Ipak, čini mi se da još nisu uvjerili dovoljan broj ljudi da mi to možemo.
Problem nije u tome što su laburisti zaboravili da se pozabave tim pitanjem – u manifestu su već predložili zaduživanje, oporezivanje bogatih i porez na neočekivanu dobit – već u tome što je broj ljudi koje su uspjeli da pridobiju i uvjere da je to izvodljivo i dalje mali. Takva promjena kursa zahtijeva političko obrazovanje. Poslije devet godina mjera štednje i upornog ponavljanja da država nema para ni za šta mnogi su, naravno, skeptični.
Izvještavajući o dolazećim izborima, često sam čuo ljude koji se kolebaju da li da glasaju za laburiste kako postavljaju pitanje: „Gdje će pronaći novac?“ Zato laburisti u predstojećoj sedmici treba da se fokusiraju na dva glavna izazova. Prvo, da Džonsona ne optužuju samo za laganje, već da njegovu lažljivost istovremeno dovedu u vezu sa Bregzitom. Svi znaju da je Džonson lažov. A opet mu vjeruju kada kaže da će „završiti Bregzit“ do kraja januara. On to neće i ne može učiniti. Trgovinski ugovori ne funkcionišu tako. To je složen posao koji traži vrijeme, a dobro znamo da dinamika pregovora ne zavisi samo od naše strane. Njegovo obećanje da će okončati Bregzit treba raskrinkati kao jeftinu vašarsku prevaru i jasno pokazati da laže, kao što je lagao o svemu, i kao što je lagao svakoga.
Drugo, laburisti treba da prestanu da svakog dana iznose nova obećanja; svako ko je obraćao pažnju već zna da je u pitanju partija koja nudi veliku promjenu. Sada treba pokazati da je Laburistička partija sposobna da tu promjenu sprovede – treba uvjeriti birače da laburistima mogu povjeriti promjene koje će pomoći ovoj zemlji, dok Džonsonu ne mogu sa sigurnošću povjeriti baš ništa, čak ni onu politiku na kojoj je izgrađena čitava njegova kampanja.
Peščanik.net
)){kind=small}
