- Autor: Zoran Arbutina

„Želim da se uspaničite, da osjetite strah... jer vaša kuća gori!” Riječi, koje je Greta Tunberg izgovorila početkom godine u Davosu, sigurno će se naći na listi najvažnijih citata iz 2019. godine. Rijetko se može doživjeti da neko tako jezgrovito duh vremena pretoči u riječi. Čini se kao da su hiljade mladih ljudi samo čekali znak za start, kako bi se konačno krenulo u ono što treba uraditi: ustati, izaći na ulicu i glasno dići glas protiv ljudskim faktorom uzrokovanih klimatskih promjena.

Čini se da je u Njemačkoj, možda i više nego u ostalim evropskim zemljama, mlada švedska aktivistkinja podstakla konačno oslobađanje nagomilane dugogodišnje napetosti. Istinska lavina protesta i ogorčenja spustila se u dolinu, nadjačavajući sve što joj stane na put. Panika je odnedavno zavladala zemljom i gura politiku ispred sebe.

Sve više njemačkih gradova proglašava takozvano „klimatsko vanredno stanje”. Prije nekoliko dana čak se i Evropski parlament poveo za tim i proglasio „klimatsko vanredno stanje” za čitavu EU. To nema konkretne posledice, a ni situacija s klimom se time neće poboljšati, ali o tome se i ne radi: ovdje se radi o stvaranju straha i panike u društvu.

Najnoviji doprinos talasu panike: Prema navodima njemačke organizacije za zaštitu okoline Germanwatch, Njemačka je treća zemlja u svijetu po ugroženosti od ekstremnih vremenskih nepogoda. Iako, prema Germanwatchu, indeks ugroženosti ne daje zaključke o uticaju klimatskih promjena na pomenute vremenske neprilike, a analiza ima i izvjesnih „statističkih nejasnoća”. No, presudna je opomena: Rast temperature povećao je vjerovatnoću od ekstremnih vremenskih nepogoda u budućnosti. S malo riječi strah se dalje širi na sve strane.

S druge strane, strah obično nije dobar savjetodavac. Kad čovjek paniči, rijetko donosi dobre odluke, a da ne govorimo o društvu. U demokratiji, političke odluke treba donositi na temelju racionalnih argumenata. Klima straha tome je dijametralno suprotna. Tada se argumenti koriste kao dobrodošli pomagači - kada to nekom tako odgovara.

Primjer: oni koji tokom velikih talasa hladnoće (da, još uvek ih ima!) pitaju šta je sa globalnim zagrijevanjem, morali bi da nauče da postoji razlika između klime i vremena. Ako, s druge strane, uslijede dva suva i vruća ljeta, onda se nesumnjivo tumače kao znakovi prikradajućih klimatskih promjena.

Još jedan primjer: klimatski aktivisti se oslanjaju na navodno nedvosmislene naučne dokaze. Ali kada ugledni klimatolog, poput Hansa fon Štorha, kaže: „Sve se pomiješalo, u svemu se pretjeruje”, tada se njegov naučni integritet odmah dovodi u pitanje.

To se, naravno odslikava i na političke stranke u Njemačkoj. Dok klimatski aktivisti doslovno tjeraju tradicionalne partije da nešto preduzmu, Zeleni doživljavaju nove rekorde u istraživanjima javnog mnjenja. Isprogramiran je novi sukob: ako se jednog dana vrate na vlast, Zeleni i njihovi birači ustanoviće da probuđena velika očekivanja u stvarnom životu nisu ostvarljiva. A rezultat će biti: nova razočarenja, nova ljutnja i još veći strah.

Naravno da se može i treba raspravljati o klimatskoj politici. I naravno da klimatski aktivisti imaju dobre argumente. Ali klimatska politika mora biti onakva, kakva bi politika uvijek trebalo da bude: nadmetanje snagom boljeg argumenta. Klimatske promjene su previše važna tema da bi se prepustila samo klimatskim aktivistima. Njihove strahove treba shvatiti ozbiljno, kao i druge strahove drugih društvenih grupa. Ali, pustiti da prevladaju strahovi jedne jedine grupe - to nije dobra opcija.

dw.com

---