-Piše: Jovo Pejović

Prošlo je više od jednog vijeka da se na našim prostorima nije rodio genije koji bi svojom pameću zadivio svijet. U sveopštoj prosječnosti utopila se sva pamet ovih prostora tako da ćemo se, sve su prilike, načekati da se pojavi neka umna glava koja će svojom pameću ući u istoriju. To je surova stvarnost s kojom smo prinuđeni živjeti. Ovo vrijeme nije došlo samo po sebi. Na njemu se sistematski radilo. Od slobodomislećih ljudi, brže nego što smo mogli očekivati, stvorili smo poslušnike, koji u sopstvenom strahu nemaju kuraži, a reklo bi se ni pameti da se suprotstave vremenu zla. To je najveća kazna koja nas je mogla zadesiti da oni koji su nedorasli trenutku u kojem živimo upravljaju državom i našim sudbinama i ubijaju u ljudima kreativnost i snagu da izrone iz prosječnosti. Znam mnogo nekadašnjih političkih aligatora koji danas liče na otužne guštere koji bježeći od sučeljavanja s prošlošću sklanjaju pogled od građana koji ih gledaju s prezirom. Od te sudbine neće pobjeći ni aktuelni aligatori, ma koliko im se činilo da njihova politička vječnost nema kraja. Tada ćemo svi shvatiti kako se iza lažne hrabrosti kod mnogih od njih krije neviđeni kukavičluk. U komentaru na društvenim mrežama jedan građanin zapisa o aktuelnom šefu režima i sledeće: „Najveći i najbrutalniji prevrtljivac u dugoj istoriji Crne Gore, nastao patološkom transformacijom od ekstremnog nacionaliste i ratnog huškača do tobošnjeg europejca. On je patentirao mržnju i ostrašćenost prema drugima i drugačijima. Zato je nagrađen tridesetogodišnjom vladavinom.“ Reklo bi se ocjena kojoj se nema šta oduzeti, niti dodati. Ima i onih koji se pitaju da li je to odraz bolesnog društva kakvim se ovo naše može nazvati. Zato mnogi smatraju političku situaciju u Crnoj Gori tragikomičnom. Koncept apsolutne nezavisnosti pravosuđa, nametnut i podržan od Zapada, samo je jedan dio mozaika stvaranja i održavanja potpunog haosa u zemlji. Sastavni dio namještanja „zapadne demokratije“, podržan od domaćih lopova i kriminalaca je sistem u kojem živimo i iščuđavamo se. Pravna struka i nauka su dotakli dno dna. Da nije tako struka, bi ustala u odbranu prava i pravde. Reformatori su smetnuli s uma da se moć bez kontrole uvijek iznudi u zloupotrebe. A šta hoće narod? Narod hoće uređenu pravnu državu u kojoj institucije donose odluke samostalno, bez uticaja pojedinaca iz vrha režima. Narod hoće državu u kojoj će na rukovodećim mjestima birati pametne, kulturne osobe koje ne lažu i ne zavađaju i koje se ne miješaju u sve i svašta. Narod hoće da se sve radi transparentno. Da se zna ko i zašto troši njihove pare. Da se ne skrivaju podaci o imovnom stanju i poslovima ljudi iz vrha vlasti i biznismena njima bliskih. Da imaju slobodu izražavanja svojih stavova bez straha da će zbog toga stradati oni i njihove porodice. Narod hoće slobodne medije i slobodne izbore, hoće pristojan život koji mu ovaj režim uskraćuje. Narod neće državu jednoumlja i mentalne torture. Da bi ostvarili ove zahtjeve koje narod kandiduje kao svoje uslove, moraju da se dese korjenite promjene za šta je neophodno u izbornoj utakmici koja slijedi uskratiti povjerenje onim partijama i liderima koji su prokockali povjerenje građana. Politički salto mortale nekih lidera političkih partija najtipičniji je primjer političkih konvertita. To je takođe primjer da na političkoj sceni ima onih koji ne drže ni do minimuma morala, već da je politička prostitucija dostigla tolike razmjere da kod svakog poštenog građanina izaziva gađenje. To potvrđuje da je na političkoj sceni sve više političkih pervertita čiji je jedini cilj da se dočepaju šačice vlasti ne mareći pritom da su toliko puta prevarili građane koji su im godinama ukazivali povjerenje. Nestao je i patriotizam koji je vjekovima krasio naš narod. Patriote i umni ljudi su danas najprogonjenije ličnosti u Crnoj Gori. To za one koji dobro poznaju našu istoriju i nije veliko iznenađenje. Takvih primjera je bilo i ranije samo što su tada oni koji su proganjali i oni koje su proganjali po junaštvu bili u istoj ravni, ali očigledno ne i po čojstvu. Današnjim diktatorima fali i jednog i drugog.

---