-Piše: Dejan Mirović
Nakon usvajanja srednjovjekovnog Zakona o slobodi vjeroispovijesti koji su osudili (ili se distancirali) vaseljenski i ruski patrijarh, kao i papa,
Đukanovićev režim je pokazao neronovsko lice. Zbog zakona koga bi
Boden definisao kao „samovolju“ vladara, uhapšen je čitav jedan opozicioni poslanički klub, na vjernike je bacan suzavac, a episkop
Metodije je poslije divljačkog prebijanja zaršio u bolnici. Premijer
Marković je, u stilu Udbe, prijetio mitropolitu
Amfilohiju.
Takvi primitivni postupci nisu neočekivani od režima koji 15 godina nije riješio ubistvo novinara
Duška Jovanovića i koga njemački „Cajt” i Evropski biro za borbu protiv prevare i korupcije (OLAF) dovode u vezu sa međunarodnom kontrabandom.
Ipak, kao i mnogo puta prije toga, „druga Srbija“ je pružila podršku Đukanoviću. Grupa političara i intelektulaca, „perjanice“ takozvane druge Srbije (uz pojačanja iz regiona poput
Titovog omladinca
Azema Vlasija i ratnih huškača iz 90-ih,
Mesića i
Kučana) objavila je apel podrške Đukanoviću krajem decembra 2019.
Na prvom mjestu je potpisana ideolog druge Srbije
Latinka Perović. Ona godinama dijeli lekcije o demokratiji iako se kao bivši sekretar CK SK Srbije „proslavila“ hapšenjem čuvenog profesora Pravnog fakulteta u Beogradu
Mihaila Đurića zbog teksta o Titovim amandmanima iz 1971. Potpisnik je i bivši titoistički funkcioner
Filip David, ali i ekstremisti okupljeni oko LDP i LSV, poput
Čede Jovanovića, Nenada Čanka i drugih. Podršku je dao i omiljeni pisac
Bebe Popovića,
Svetislav Basara.
Ovakav amalgam neotitoizma i udvoričke pokornosti prema Americi, koji prati podrška Đukanoviću, ili duh samoporicanja, kako ga je definisao
Milo Lompar, nije marginalna pojava u Srbiji.
Naprotiv, ideologija „druge Srbije“ je na vlasti u Srbiji od 2012. godine. Zbog nacionalnog glasačkog tijela u Srbiji koje prezire Đukanovića, nju prati mimikrija. Ona se sastoji od
Vučićevih folklornih izjava o Crnoj Gori koje ništa ne znače u međunarodnom pravu. Poslednji primjer je buka oko virtuelno- medijske posjete Vučića sjeveru Crne Gore za Badnje veče, iako mu je javno od strane rektora Cetinjske bogoslovije
Perovića ukazano da je to neprikladno.
Mimikrije ima i u apelu podrške Đukanoviću jer se kritikom navodnog miješanja Srbije daje legitimitet Vučiću u nacionalnom glasačkom tijelu, a potpisnicima nezavisna pozicija u odnosu na vlast. U praksi je drugačije.
Godine 2013. Srbija je potpisala ugovor sa Crnom Gorom koji je omogućio Đukanovićevim diplomatama poput srbofobne
Mirne Nikčević, da koriste oko 40 srpskih ambasada. Ugovor nije nikada raskinut iako je Podgorica glasala za prijem Kosova u Unesko i Interpol i donijela srbofobni zakon.
Nenad Čanak je koalicioni partner SNS-a u Novom Sadu. Čedomir Jovanović je izjavio 2016. u Čačku da Vučić primjenjuje politiku LDP-a. Basara je jedini srpski pisac koji je napravio intervju sa Vučićem. Tada je zaključeno da Srbi treba da promijene svijest i da prihvate protestanski moral umjesto pravoslavnog i da se okanu kosovskog mita. Latinka Perović i Vučić tvrde da je 2016. u Crnoj Gori navodno pokušan državni udar, koji je „predvodila“ penzionerka
Branka Milić. Latinka Perović je podržala Briselski sporazum 2013. Latinka Perović i Vučić su protiv bojkota izbora u Srbiji 2020. Zagrebački profesor
Mira Bogdanović (ona sigurno nije srpski nacionalista) je još 2016. izjavila da Aleksandar Vučić u praksi ispunjava ideologiju Latinke Perović. Zato su vlasti Srbije 2015. uputile Hrvatskoj protestnu notu zbog odluke Gradskog vijeća Vukovara da uvede posebnu taksu za ćirilične natpise, a Crnoj Gori nisu zbog Zakona o slobodi vjeroispovijesti.
Zato srpsko Ministarstvo inostranih poslova mjesec dana upadljivo ćuti povodom odredbi skandaloznog zakona, iako su se oglasile čak i njihove ruske kolege. Srpsko ministarstvo je zakon stidljivo pomenulo tek kada je Podgorica protestovala zbog mitinga ispred ambasade u Beogradu.
Zato kabinet Đukanovića nije u saopštenju od 2. januara bio protiv Vučićeve posjete i nije, kao rektor Cetinjske bogoslovije, naveo da je ona neprikladna.