-Piše: Milan Mišić

Možemo da odahnemo: ubistvo najvažnijeg iranskog generala od strane Amerike neće izazvati prvo njihov međusobni, a potom i treći svjetski rat. Iz prostog razloga što rat ne odgovara nijednoj strani.

Treba, međutim, biti oprezan: istorija, kao hronika ljudske civilizacije, uči nas da u rat može da se „zabasa”, da se povede čak i onda kad nacije u konfliktu to ne žele. Primjera je mnogo, od Velikog rata u drugoj deceniji prošlog vijeka, pa potom onog drugog, još većeg.

Da li će biti rata svejedno je, međutim, za 176 putnika u ukrajinskom „boingu” – 78 Iranaca, 63 Kanađanina, 11 Ukrajinaca, 10 Šveđana, 7 Avganistanaca, 4 Britanca i 3 Njemca - čija je pogibija posledica odluke predsjednika Trampa da likvidira generala Sulejmanija. „Boing” je oboren samo nekoliko sati poslije iranskog „šamara” Americi, osvete raketiranjem dvije njene baze na teritoriji Iraka, izvedene tako da ne bude ni žrtava ni velike materijalne štete.

Dok još nije svanulo, protivvazdušna odbrana iranske prestonice je na svojim radarima primijetila veliki objekat i, valjda misleći da je to neki američki napad, ispalila dvije rakete.. Pogodile su – pomenuti ukrajinski avion.

Ovaj scenario Iran je prvo demantovao, a potom, pritisnut dokazima, priznao, s obrazloženjem da je to bila „neoprostiva greška” i da je putnički avion bio „nenamjerna meta”.

Uprkos ovoj tragediji, može da se odahne zbog spuštanja lopte između najveće svjetske sile i velike bliskoistočne nacije. A sve u svemu, SAD i Iran su se prošle nedjelje odmakle od rata, što nikako ne znači da su se približili miru.

Ostao je, naime, suštinski konflikt njihovih interesa u regionu. Američki interes je da taj dio svijeta preoblikuje na štetu Irana, a iranski - Bliski istok bez SAD.

Time što je ostao bez popularnog generala, komandanta specijalnih snaga, Teheran jeste pretrpio štetu, ali u krajnjem ishodu ostvario je i izvjesnu dobit.

Iranski strateški cilj – da se američka vojska (tamo je sada 5.000 vojnika) povuče iz Iraka – primakao se bliže realizaciji poslije odluke iračkog parlamenta da se formalno zatraži njeno napuštanje iračke teritorije.

Tramp je na to odgovorio da povlačenje mora da bude „prijateljsko” i da će, bude li drugačije – dakle ne pod američkim uslovima – i Irak biti izložen dejstvu rado korišćenog američkog „tupog oružja” – ekonomskih i drugih sankcija.

Tramp se u srijedu obratio naciji i svijetu sa konfliktnim porukama: zarekao se prvo da, dok je on predsjednik, Iran neće postati nuklearna sila, poručio da Americi više ne treba bliskoistočna nafta (što je samo djelimično tačno), pozvao NATO da se više angažuje na Bliskom istoku (i time demantovao svoju čuvenu dijagnozu da je „NATO zastario”) i nahvalio moć američkog oružja - ali je glavni utisak ipak onaj da je s njim na čelu Amerika sila čija je moć u opadanju.

Amerika je sada angažovana čak u šest ratova – svi su u muslimanskom svijetu (u Avganistanu, Iraku, Jemenu, Siriji, Somaliji i Libiji) - i nijedan nije direktno povezan sa njenom bezbjednošću.

Treba imati u vidu da imperija na zalasku može da nanese više štete nego kad je u usponu. Dokaz: svijet je danas svakako opasniji nego što je to bio prije samo deset dana.

(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik „Politike”)

---