- Piše: Čedomir Antić

Režim Mila Đukanovića je na koljenima. Eno ga, zahvaljuje se Mitropoliji crnogorsko-primorskoj. Samo je bilo potrebno narodno nepristajanje, pa da jedva apsolutna većina građana Crne Gore, braneći svoja osnovna ljudska prava, dovede Đukanovićev režim do toga da postane međunarodno izolovan. Srbija - Crnoj Gori najbliža i u najvećoj mjeri prijateljska zemlja na svijetu – ujedinila se. Protiv Sadama iz Podgorice danas su rimski papa, vaseljenski patrijarh, Venecijanska komisija, muftija sandžački... Sjutra će se tako izjasniti i Donald Tramp - zato što je hrišćanin i vrhovni ajatolah Irana Hamnei - zato što je civilizovan. U Srbiji su apele potpisali svi: akademici, klerici, profesori, socijalisti, demokrate, radikali, narodnjaci... Jedan do drugog. S ogradom u odnosu prema Ruskoj Federaciji, pravoslavne u Crnoj Gori podržao je i Centar za atlantske studije na čelu sa Jelenom Milić. Tu je i dr Vlado Pavićević, koji se bezbjedno ogradio. Opšte nepristajanje širom Crne Gore nije veliko čudo, jer proradio je crnogorski srpski nacionali id –unutrašnje biće koga nemaju samo oni malobrojni koji su prodali dušu. Zaigrale su kosti prađedovske, zaplakale su ikone, a uz tresak gromova i bljesak munja ustao Sv. Vasilije i progovorio Cetinjski Tajnovidac.

Ko je ostao podgoričkom režimu? Don Vito Korleone je umro, možda ima nekih sinovaca u provinciji Pulja. Poneki general ili sekretar u NATO-u, kome pored Albanije treba još neka zemlja koju će iranske mule da nazivaju prokletom i možda raketiraju umjesto njegove domovine. Tu su naravno Mesić, Kučan, Sv. baba Lata i Čedomir Jovanović Iskariotski. Takvi prijatelji ne donose ni sreću ni blagoslov. Naprotiv. Oni su samo najavili slijed koji je nakon izlučivanja Mila, Duška i kompanije iz crkve zaista logičan. Zna se šta je to. Osoba karaktera i istorije Mila Đukanovića ne zaslužuje ništa manje nego da ga sinodalno prokunu i da dvadeset četiri episkopa zagrme, na posebnoj, za to upriličenoj liturgiji, jedno složno: „Anatema !“. Šta je Đukanović bez prokletstva? Selo bez bunara. Hitler bez bunkera.

Mi Srbi, iz Crne Gore i Srbije, ne želimo da namećemo vlasti Crnoj Gori. Mi tražimo ravnopravost – ono što imaju Albanci u Sjevernoj Makedoniji. Nećemo prava Slovenaca – 7 odsto stanovništva koje je raznijelo državu od 23 miliona stanovnika što im je prethodno dala sve, a oni njoj koliko i dokle su morali. Nećemo ni Republiku Srpsku od Bara do Pljevalja i odatle do Andrijevice i Morače. Nećemo, mada nas crnogorski šovinisti tjeraju da je poželimo. Mi smo u temeljima crnogorske državnosti - naša crkva i mi. Oslobađali smo je. Solidarno je pomagali. Dolaskom više od 800.000 stanovnika Crne Gore u Srbiju, samo poslije 1945., koje smo integrisali i učinili ponosnim građanima prvog reda, pokazali smo da smo jedna i nedjeljiva nacija. Danas većina građana Crne Gore želi nezavisnu državu i mi to poštujemo. To, međutim, ne znači da će u nezavisnoj Crnoj Gori važiti fašistički, rasistički i bogoborački zakoni. Branićemo naše svetinje i pokazaćemo ponovo da smo u Crnoj Gori „mi narod“. Ovo je trenutak da se svi ujedinimo i pokažemo solidarnost s našom braćom nacionalnim Crnogorcima. Za nas je Đukanović „okupacija“, za njih „sramota“. I oni imaju pravo da se oslobode tiranije jednog kriminalnog režima. Imaju pravo, baš kao i naše komšije Bošnjaci, Muslimani i Albanci da glasaju slobodno i bez straha, ne razmišljajući samo o tome da budu protiv Srba. Jer ovo više nije apstraktna i gluva Jugoslavija. Napad na naše svetinje čini sve svetinje nesigurnima. Da li bošnjački političari zaista misle da će ovo, ko zna koje glasanje protiv čitavog jednog naroda i vjere, ostati nezapamćeno? Bolje bi bilo da što prije zauzmu neutralnu poziciju. Isto je i sa potpredsjednikom srpske vlade Rasimom Ljajićem: podržava DPS, a zaboravlja da bi obespravljenost Srba, u slučaju da budu i dalje progonjeni, mogla da bude primijenjena i u njegovoj opštini, na njegov narod.

Pred nama su nedjelje i mjeseci borbe. Za svaku crkvu, kapelu, krst na brdu, za zemlju predaka, za slobodu, koju drugi svuda u Evropi odavno imaju. Svako od nas je dobrovoljac jednog miroljubivog, postmodernog rata koji nam je nametnut. Na nama je da izdržimo, da budemo tu i kada nas svjetskim ratom zabavljeni svijet zaboravi. Da ostanemo jedinstveni i odlučni i ako neko u Srbiji pokuša da se „dogovori“, kao ono 1995. ili 1999. godine. Naše je da pobijedimo, jer na taj način povratićemo slobodu i sačuvati obraz. Ako budemo poraženi, neće nas više biti. Svaka pobjeda tiranije zlih, gubitak je za čitavo Čovječanstvo.

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)

---