- Piše: Vuk Vuković

Pogledajmo grad Dohu: spektakl koji nema budućnost, apsolutno raščarana futurističnost svedena na sjenku i privid, ludi rad kapitalizma koji više neće biti u stanju ni u šta da nas ubijedi, to jeste grandiozna fasada sreće i utjeha ukopana usred pustinje, čak je i saobraćaj kulturan, ono što, pak, zavodi, zračeći neminovnim krajem, jeste odgovor Zapadu koji bi glasio: ne posjedujete još jedino vi tu beznadežnu perspektivu i prah sjutrašnjice, odsada i ovdje možete trgovati taj proizvod, prije svega i ne samo kao biznis doping, ovdje i sport crpi svoj stimulans u limitu.

Doha kao obestvarni hram univerzalnih igara... Iz pješčane udaljenosti, odjednom, naziru se zategnuti oblakoderi, nadmoćne banke, naučno-fantastični hoteli. Tu su i spiralni, zakrivljeni, silikonski aerodromi, što izrastaju ispod zemlje; zlatne tržnice sa ekranima koji automatski prevode na sve jezike. Zemlja nije zavičaj! – otkucavaju pokretna slova potonje poruke.

Kapitalizam kamuflira, ili je tako činio, istinu o kraju, upepeljenju, poravnanju u sivilu. U međuvremenu, sve je razgolio: moć je u samodestruktivnoj fazi, potpuno neubjedljivoj, za nju se naglo gubi interesovanje, u globalnoj inertnosti. Sasvim suprotno, sada se propovijeda jednostavnost, humanost, familijarnost; propovijeda se biblijska, topla, neboplava riječ, svetost koja je o-stvarena. Govori se: prihvatite – Psihologija je prostor duše! Diskurs o iskupljenju nadire iz svake reklame.

Međutim, Doha nas brzinom svjetlosti vraća u adolescentno, usamljeno, mračno doba, kada smo živjeli od toga što smo neshvaćeni, neprihvaćeni, zaljubljeni u suicidalna, neadresirana, ljubavna pisma (bez sadržaja), u kojim je sve zračilo od priznanja nemoći usled bogatstva kojeg niko ne prihvata; ljubavnik – ojađeni i izabrani princ opustjelog sazvežđa!

Pogledajmo – Dohe se za deset godina niko više neće sjećati! Budućnost postaje najbliža prošlost, i gdje je tu mjesto preglomaznoj Istoriji, pretrpanoj tolikim materijalom što nema dara za trenutni kraj, svršetak, apokalipsu... Ima nečeg prokletog i isuviše teatralnog u kapitalizmu, i baš ga to čini neodoljivim, budući da je neljudski izum, to je životinja u liku anđela.

Sve uložiti, kaže kapitalizam, u sjaj i moć velelepne grobnice. Da, tome treba težiti: slavi koju neću proživjeti, jer je u tome sam njen vrhunac; samo idiot za života ovjeri najdublju želju!

To jeste šminkanje mrca, način da se u novac udahne život, vraćanje iz duboke narkoze... Vještačko izaziva umor, tim prije, treba mnogo vještine da bi se izbjegao napad probuđene svijesti. Taktizirati na ivici. Pa ipak, Doha je nešto ubjedljivija od Las Vegasa, i nad njom nikad ne pada noć. Otud, Las Vegas bih najradije birao za život, pocijepan između jave i sna, tek u onom ambijentu totalnog simulakruma, njegov bi košmar bio dokraja materijalizovan. Ovako, u gradovima gdje na svakom ćošku zrači istorija, suština nas ubjeđuje da treba gurati dalje i drugdje i ka Drugom. Evropa je još luda za sobom, svojom veličinom i genijem...

---