-Autor: Zoran Šaponjić

Bio sam na Badnji dan na Cetinju, zatim i u Podgorici, gledao kako stotine i stotine ljudi, hiljade i hiljade donose i pronose badnjake i lože ih na sveti oganj. Puni vjere, ponosni, dostojanstveni, dostojni!

I, bio sam među svojima! U svojoj porodici, među svojim čeljadima. I nikad mi u Crnoj Gori nije bilo ljepše, nikad mi srce nije tako tuklo, nikad tako treperilo, na samoj ivici da zapjevam od radosti i da zaplačem istovremeno od sreće, gledajući im hrabra lica, gledajući kako im vatra božićnog svetog ognja igra u očima i u duši.

Nije danas lako biti Srbin u Crnoj Gori, a istovremeno, ništa lakše. Badnjak u šake, krst na čelo, preda se, pa pred crkvu. I, ko pred takvu silu da stane, ko da joj se suprotstavi.

Vratio sam se mojoj kući, u Srbiju, da u svojoj kući provedem Božićno veče, a Crna Gora mi, sav onaj narod ne izlazi iz glave. Ređaju se slike, jedna po jedna, sa Cetinja, iz Podgorice, slike hrabrih kako pred Cetinjskim manastirom pjevaju – „Oj Kosovo, Kosovo, zemljo moja voljena“, slike hrabrih koji su prije koje veče u Beranama zapjevali „Hriste bože, raspeti i sveti“… Pjevali ljudi i plakali, pjevali i plakali, i pokazali u trenu šta je vjera. Ređaju se likovi ljudi ispred Saborne crkve u Podgorici, njihova svijetla lica, suze u njihovim očima, gledam ih kako se krste, kako čitaju molitvu za molitvom, kako se ne boje…

Kako su rastjerali strah, i iz srca i iz glava.

Koliko je samo ljubavi na Badnje veče i na Božić prosuto pred Cetinjskim manastirom, ispred Saborne crkve u Podgorici. Koliko more praštanja, dobrote, božje blagodeti, koliko molitvi uznijeto u nebesa, koliko vapaja.

Znam ja, braćo moja, da sila Boga ne voli, posebno ovog našeg, Boga ljubavi, Boga života i nade, da sila ne pruža nadu, da sila gazi vjeru. Znam ja, braćo moja, da je pred vama dug i težak put, pun trnja i iskušenja, ali, braćo moja draga, znam je, nazirem, naslućujem i koliki je oganj, kolika je iskra, upaljena u vašim srcima koji dan pred Božić. Zato se i ne bojim, braćo moja, niti za vas, niti za mene.

Radostan sam se, braćo moja, vratio iz Crne Gore, nikad radosniji. Srce mi pjevalo. Spao neki teret sa mene, onaj koji sam danima nosio, bojeći se šta će biti sa vama.

A opet, kad su iza mene ostale bijele planine kao bijeli zubi, samo što nisam zaplakao pitajući se jesam li dovoljno vaše ljubavi ponio u Srbiju, da prenesem braći, kao veliki, dragocjeni, Božićni dar.

Slavim Božić, braćo moja draga iz Crne Gore, u mojoj kući, u Srbiji, a za sofrom gledam vas, vaša svijetla lica. Puna mi duša vaše ljubavi, puna mi kuća gostiju. Dragih, najdražih, nikad draže nisam dočekivao.

Zato vam, braćo draga, uzvraćam pozdravom iz Srbije, kažem vam, hvala vam za ljubav, bratsku, kojom ste me ispratili, kojom ste me dočekali, kojom ste me darivali. Kojom ste mi ispunili srce.

Vaš je dar, braćo moja draga, meni dragocjen. Znam, teško će biti, ali, utvrdili ste vjeru u meni da nikad u Crnu Goru neću kročiti kao u tuđu, da nikad u njoj neću biti tuđi, da ću uvijek biti među braćom i svojim čeljadima.

A to je velika stvar.

Praštajte, braćo moja draga, ako šta nisam dobro rekao i izgovorio, ja ovo iz srca, dok mi slike badnjaka sa Cetinja i iz Podgorice, vaša svijetla lica, ne izlaze iz glave.

iskra.co

---