-Piše: Milan Mišić

Među nekoliko spoljnopolitičkih poslastica lansiranih minule sedmice – formalni početak opoziva američkog predsjednika, tek treći u istoriji, drama u Kući Vindzora gdje su Vojvoda i Vojvotkinja od Saseksa najavili abdikaciju od dužnosti članova kraljevske porodice – po svojim posledicama i mogućem ishodu ipak se izdvaja svojevrsni potres u Moskvi: Putinova najava reforme političkog sistema Rusije, tek druge od sloma Sovjetskog Saveza.

Uslijedila je i ekspresna ostavka premijera Medvedeva i njegovog kabineta, pa su „kremljolozi” širom svijeta odmah upregli sve svoje kapacitete da pruže što vjerodostojniji odgovor na pitanje: šta sve to znači? Ono što se pojavilo kao njihov konsenzus, jeste uvjrenje da ruski predsjednik, koji je početkom ovog mjeseca navršio dvije decenije na vlasti – duže od njega u Moskvi je stolovao samo Staljin, od 1922. do 1953. – priprema teren da postane doživotni vođa Rusije.

Putin upravo troši svoj četvrti predsjednički mandat: prva dva, četvorogodišnja, bila su mu od 2000. do 2008. Potom je četiri godine bio na mjestu premijera, da bi 2012. bio ponovo izabran za predsjednika, ovoga puta s Ustavom dozvoljena samo dva šestogodišnja mandata.

To znači da će on šef ruske države biti sve do sredine marta 2024. To je dosta vremena samo na prvi pogled – pitanje ko i šta poslije Putina na dnevnom redu je već poodavno. Razumije se, niko ne prognozira da će Putin (67) tada otići u penziju (i u istoriju). Za to se navodi glavni razlog: stvorio je toliko neprijatelja da mu ostanak na vlasti nije izbor, nego prinuda.

Šta je, dakle, Putin predložio? Ključna ideja da se preraspodijeli moć koja sada postoji između predsjednika, premijera i parlamenta, Dume. Duma bi postala moćnija – ona bi birala premijera i vladu (što sada radi predsjednik). Povećala bi se i uloga nacionalnog Savjeta za bezbjednost (savjetodavnog tijela predsjednika) u sferi izvršne vlasti…

U ovom planu nedostaju neki ključni detalji, ali su ocjene da Putin u stvari sebi postavlja nekoliko mogućnosti za ostanak na vlasti. Od one najdirektnije – da u jednom momentu „resetuje” ustavno pravilo od samo dva mandata – do posrednih: da zemljom upravlja sa mjesta predsjednika pomenutog Savjeta bezbjednosti. Predsjednik bi u tom slučaju mogao da bude Medvedev, čovjek bez jake političke baze, kao što je to u još većoj mjeri novimenovani premijer, poreski erkspert Mihail Mišustin.

Kako god bilo, Putin je nešto zakuvao. Pada u oči da je promjene inicirao u momentu kada mu rejting nije tako visok kao što je nekada bio: trenutno je oko 60 odsto, naspram i više od 80 poslije aneksije Krima.

Sem toga, ruska ekonomija stagnira, između ostalog i zbog zapadnih, a prvenstveno američkih, sankcija uvedenih zbog Krima. Na drugoj strani međutim - u spoljnoj politici – Putinu uglavnom ide dobro: poslednjih godina je, prije svega angažmanom u Siriji, ali i šire na Bliskom Istoku, Rusija povratila status globalne sile čiji uticaj raste.

Putin svakako na umu ima više od onoga što je iznio – i što bi moglo da bude priprema za parlamentarne izbore u drugoj polovina sledeće godine. Dotle, u svim procjenama se treba držati starog pravila: da Rusija nikad nije moćna onoliko koliko bi željela da bude, i nikad tako slaba kao što se misli da jeste.

(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik „Politike”)

---