-Piše: Marko Milačić

Stotinak godina unazad, baš od vaše nikad više 1918. godine, gušeno je Pravoslavlje pokretima sila, komunističkim pokretima, pokretima koji su nas vodili prema ničem i doveli u ništa.

Jedina sprega između Crne Gore i Boga, narod, vjerovao je u crkve svog Isusa i onda kada su u njima razapinjani sveštenici i onda kada su spaljivane iz modernosti, iz komunizmom nastalih evropskih vrijednosti, iz najvećeg svjetskog vandalizma koji se u to vrijeme učio u obrazovnim ustanovama. Akademskim vandalizmom.

U manastire i crkve utjerivana je stoka, utjerivane su krave, ovce i volovi, da bi prljajući zidove iscrtane ikonama besmrtnih svetaca opoganili vjeru u ime nove nevjere.

Pod plaštom i aminom od rata oslobođene Evrope, u Crnoj Gori opet je, osmanlijskim manirom spaljivano Pravoslavlje.

Pod koprenom takve kolijevke ljuljana su novorođenčad generacije koja je devedesetih godina ovladala Crnom Gorom, da dovrši ono što su im ideološki očevi započeli. Bogu strani, starozavjetni pagani, šezdesetih godina opet su rođeni u Crnoj Gori.

Porasli su, od očeva naslijedili zapuštene i oronule crkve koje su pretvarane u štale. Komunizam je vojevao svoju bitku sa Isusom, sklanjajući tako jedinu razumsku prepreku nad ovladavanjem ljudima, pretvarao je crkve u štale, a ljude u stado.

Komunizam je zaboravio biblijsku istoriju, da je Bog, puštajući ih da zatvaraju goveda u crkve, od crkava stvorio nove mitološke Nojeve barke, da bi spasio vjeru i da bi vjera kasnije još nadmoćnije i snažnije odjeknula.

Djeca koja su tako rasla, bez Boga, bez ogreva za dušu, devedesetih su povjerovala u Boga ratujući zbog novonastalog nasleđa komunizma, poljubila su krst, pa su se od krsta, zbog vlasti, još više udaljila. Pagani uvijek ostanu pagani.

U Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori, poslednjih nekoliko decenija, pravoslavna vjera dobila je duhovni zadatak dostojan vremena i izazova Svetog Petra Cetinjskog, da obnovi hramove i oduži se Svetom Vasiliju Ostroškom što je izabrao da bude svetac naroda koji ga ni po čemu nije zaslužio.

Odjeknulo je Čerčilovo: Istorija se ponavlja, ali svaki put sve više košta.

Devedesetih godina narod se vratio crkvama i ikonama, ali se u crkve nisu vratili intelektualci akademskog vandalizma. Oni su rodili građanski pokret vrijedan ozbiljnog psihijatrijskog rada i truda, u kom je sve što je vjekovima branjeno i sticano, a to je pravoslavna crkva, stara hiljadu godina, reći će oni - dio prevaziđene i retrogradne prošlosti - kojoj će oni, liberalno nastrojeni, stari pedesetak ili manje godina, stati na put iz ludila i ambicije da u svom ludilu unište i crkvu i sebe, ostavljajući nam slobodu da budemo ništa.

Na takvim osnovama temelji se đukanovićevska Crna Gora. Da bi paganski, opet ubijala pravoslavnu vjeru, da bi od države, istorijske iskre borbe za slobodu, postala država igračka i talac taloga svjetske moći.

U svom paganstvu, Đukanović je od pagana otišao još dalje, na rođendan Svetog Vasilija Ostroškog proglasio je zakon kojim Hristu uskraćuje pravo da uopšte ima crkve i manastire. Šta će Hristu crkve i manastiri, kad ima Đukanovića.

Proglasio je zakon, a zaboravio da su oni koji se ne sjećaju istorije osuđeni da istoriju ponove. Osuđeni su od Boga, da pokajanjem kao najvećim božijim blagoslovom i najvećom božijom kaznom pobijede sebe.

Zakon o slobodi vjeroispovijesti za Đukanovića je takva kazna. Zakon o slobodi vjeroispovijesti naša je nova Nojeva barka, koju nam je poklonio Đukanović. Pravoslavna vjera je opet pobjednica. Cijela Crna Gora je danas baklja slobode: sijamo u ime cijelog Pravoslavlja.

Na ulicama, litijama i mi pobjeđujemo sve ono protiv čega se Đukanović trideset godina borio, opet smo slobodni i opet smo Hristovi. Obodi Cetinjskog manastira opet osluškuju kako se u Crnoj Gori budi vjera. Osmjehuje se obris Svetog Petra Cetinjskog, u čijim rukama svijetli nevidljivi, a nepobjedivi mač. I da zapuca na nas, Đukanović je pogođen Hristom. I da zapuca na nas, Đukanović je pobijeđen Hristom. Od njega i nas već je pobjegao.

Crna Gora ima nestalog predsjednika, nepoznatog boravišta, koji je zamislio da odsustvo od mjesec dana nadomjesti jučerašnjim intervjuom, koji je siže njegove šizofrenične borbe sa svojom srpskom podsviješću. Dajući intervju sjetio se svega, samo se nije sjetio da kaže gdje se sada, dok se skriva i stidi od svog naroda, nalazi takozvani predsjednik izvan Crne Gore?! Na bilo koje pitanje njegov odgovor je da je bio izvan Crne Gore, suštinski i čitljivo- Đukanović je izvan sebe i mimo sebe.

Milo, hvala ti, što si svim ovim, a da ti to nije bilo ni u primisli, od nas stvorio nadmoćnu naciju koja zadivljuje svijet i koja budi vjeru i u najvećem pravoslavnom mraku, jer je vjeri, da bi zasvijetljela, bio potreban tvoj mrak. Zbog tebe, Crnogorci su opet najbolji Srbi.

Zbog tebe, Crnogorci su opet ujedinjeni Srbi.

Hvala ti u ime Boga, jer si još jednom pokazao da je Bog najveći i onda kada u njega ne vjerujemo.

Dokazao si da se kotur crnogorske istorije okreće i ponovo zaustavlja na istoj tački, Pravoslavlju, u kojoj je Isus Hrist uvijek nepobjediv.

---